Piše: Mirko Toljić
Mislim da su ove grafike meditativne, i da, u principu, ne idu na popularniju, laganiju komunikaciju. Ovdje se ne vidi crtačka vještina, a sve zarad toga ne bi li se otvorili neki drugi svjetovi, kaže prof. Mirko Toljić u intervjuu za „Dan“
Grafičar, prof. Mirko Toljić bio je laureat prvog izdanja Manifestacije grafike u Crnoj Gori – Internacionalna grafika malog formata, a titula pobjednika donijela je i organizovanje samostalne izložbe. Toljićeva izložba grafika može se do početka februara pogledati u podgoričkoj galeriji „Art“, a sastavni je segment drugog izdanja Manifestacije grafike u Crnoj Gori. No, Toljić je odlučio da dio izložbenog prostora u galeriji „Art“ ustupi svojim kolegama grafičarima, tako da zainteresovani ljubitelji likovne umjetnosti mogu da pogledaju i izložbu „Praznik grafike – 12 crnogorskih umjetnika“.
Toljić se publici predstavlja nizom crno-bijelih grafika, srednjeg formata, a postavku prati katalog za koji je tekst napisala istoričarka umjetnosti Ljiljana Karadžić. Kako navodi, grafička praksa Mirka Toljića temelji se na neprekidnom istraživanju, eksperimentisanju i ispitivanju supstancijalnosti materijala, odnosno onih svojstava koje svaki element, sam za sebe i u međusobnom odnosu, može dati vizuelnoj i taktilnoj strukturi rada.
Otvoriti publiku za dijalog
- Na Vašim radovima zahvaljujući sjenkama i svjetlu koje „propuštate“ ima mnogo kontrasta.
– To je neophodno upravo zbog komunikacije koju treba ostvariti s radovima, da kada ga gledate sa tri, četiri metra udaljenosti, da želite da mu priđete, pa kad mu priđete na dva metra da vam se otvori novi sadržaj, pa kad mu skroz priđete, da ima neki novi sadržaj. Ipak, nijesam toliko razmišljao o tome dok sam radio, nego je to možda i rezultat školovanja – da nekog otvorite za dijalog, i to se onda desi samo po sebi.
– Toljićeve grafike posjeduju posebnu optičku tjelesnost: površina djeluje kao da vitalistički vibrira iznutra, formirajući energetsko polje nastalo iz nakupljenih slojeva, reljefa, upijanja i odbijanja svjetlosti. Iako su materijalno slojeviti, ovi radovi često zadržavaju meditativni karakter – tihu unutrašnju koncentraciju koja je u simbiozi sa naglašenom fakturom matrice – piše Karadžić, koja napominje i da se Toljićeve grafike često mijenjaju u zavisnosti od svjetla, pozivajući posmatrača da rad doživljava aktivno i iz različitih uglova.
- Parafraziraću nedavno preminulog slikara Toma Pavićevića koji je rekao da treba biti sveden u koloritu, da ne valja previše boje. Da li se i Vi toga držite, ili je možda grafika sama po sebi takva da ne trpi mnogo boje?
– Kad je grafika u pitanju podrazumijeva se da je crno–bijela, bliska crtežu, braon ili sepija, najčešće jednobojna. Rijetke su višebojne grafike. Moderna grafika sada dozvoljava više boja, i nova istraživanja uglavnom idu „u“ boju, tako da ne postoji neki generalni kredo.
- Možemo li reći da ste na ovim radovima više htjeli da prikažete ritam, izmjenu svjetla i tame?
– Svaki od korišćenih materijala je vrhunskog kvaliteta. Znači, koristi se papir ručno rađeni koji je velike gramaže, koji je 100 posto pamuk ili je plemenit u svakom slučaju, a i boje su jako plemenite i sadržajne, a i skupe. Pored papira i boje, i sama matrica ima svoj jezik koji je različit u zavisnosti od podloge na kojoj se radi. Meni je kod ovih grafika bilo bitno da iskoristim maksimalno mogućnosti i boje, da se vidi njihov kvalitet, šta one mogu, i papira sa svojom reljefnošću, i da ga dovedem do njegovog maksimuma, do nekog istezanja. I najpogodnije mi je bilo da to bude jednobojno, da bude tako tamno da bi se ti reljefi čitali. A, mogli su biti i bijeli, pa da bude bijelo u bijelom. Moram da napomenem da sam se „inficirao“ jednom pjesmom Kosta Ninkovića, gdje on kaže – „moja se duša hrani tamo gdje ničeg nema“. I htio sam da napravim neke sadržaje neprimjetne, da natjeram gledaoca na komunikaciju sa tim radom, da kaže – „šta je ovo?“. Moj profesor, koji voli moje radove, prilikom jedne moje izložbe sa sličnom gamom, ali radovi velikih formata, pita me – koliko si radio ove grafike, na što sam mu odgovorio – tri mjeseca, a on se onda našalio sa mnom i pita me – tri mjeseca ti je trebalo da obojiš bijele papire u crno? No, ja sam namjerno ovo uradio kako bi publika komunicirala s njima. Zato nijesam radove stavljao pod staklo. Jer, kad imate staklo, pojavi se refleksija samog lika čovjeka koji gleda u tom staklu ili nešto drugo, i izgube se vrijednosti tog crnog u crnom, kao i reljefi. A ovako, u listu, direktnija je komunikacija sa tim papirom, i bolje se to iščita jer to je ipak nježno. Htio sam i da natjeram gledaoca da ima komunikaciju sa svakim pojedinačnim radom zasebno. Danas se obično ide na to da to bude efektno, da se to na jednom zidu poređa u nekom obliku, da to izgleda dobro, i sad je taj zid jako bitan, a svaki pojedinačni rad ostaje manje bitan. Meni je stalo da uvučem ljude u svaki pojedinačni rad. A lišenost boja, kao što rekoh, samo je sredstvo, a ne neki cilj.
Vizuelna metafizika
- S obzirom na crno, sivo i bijelo, kao i na Ninkovićeve stihove koje ste spomenuli, možemo li reći da je ovo vizuelna metafizika?
– Ne bih bio zadovoljan kad ne bi bila. Drago mi je ako to neko primijeti. Mislim da su ove grafike meditativne, i da, u principu, ne idu na popularniju, laganiju komunikaciju. Ovdje se ne vidi crtačka vještina, a sve zarad toga ne bi li se otvorili neki drugi svjetovi. Bio bih razočaran kad se ne bi u njima vidjelo nešto meditativno. Mislim da svako ko se upusti u komunikaciju s njima, sa tim dešavanjima sitnim, crno u crnom, da bi to bi trebalo da malo utiša čovjeka i da ga uvede u neke druge svjetove.
- Prošle godine, pobjednička grafika nije bila lišena boje, bilo je zlatne boje. Najavljujete da ćete se u narednom periodu više baviti bojom. Da li je to više na fonu prošlogodišnjeg rada ili ove, trenutne izložbu?
– To je trenutno istraživanje, a ono uvijek kreće izdaleka. Veliki formati zahtijevaju puno rada i puno materijala, pa se radi s velikim valjcima, sa utroškom puno materijala, i onda je čak i nemoguće eksperimentisati. Preskupo je i previše se vremena gubi, ako se radi na velikim formatima. Zato se uzmu manji formati, oni služe da se razriješe neki problemi da se ustali neka metodologija rada. Jer, ovo što sam sad krenuo da radim zanatski malo je komplikovanije od ovoga. Znači, oni mali formati, kao onaj koji je bio prošle godine, na kojem je bilo 24-karatno zlato u listiću koje se koristi inače za ikone, za nakit, mene više interesuje kao materijal.
A ovdje me interesuje mogućnost papira kao materijala, u novim radovima će se te mogućnosti pojavljivati malo više, a trebalo bi da bude i više boje i više materijala i njihovog međusobnog dijaloga. Neko bi možda mogao da kaže – to odstupa od ovog vašeg izraza, radikalno kvari vašu liniju, ali, ja kažem da ne kvari, jer i ova linija je pokvarila neku drugu liniju. Danas čovjek ima razna interesovanja, i onda prosto uzme projekat, i kaže, super, sad ću jedno vrijeme da istražujem ovaj problem, pa drugi problem, sad je mnogo lakše.
Podsjetiću na jedan banalan primjer – u impresionizmu imamo eksploziju boju. Zašto? Ljudi su dotad uglavnom sjedili u svom ateljeu, imali su pored sebe sto i pigmente, i miješali su ih sa vezivom, i takva je i gama tih slika, malo je utučena, sivkasta, zato što ti moraš da budeš u ateljeu. Revoluciju impresionizma je potpomoglo ili možda i omogućilo to, što se neko sjetio da te boje napravljene stavi u olovnu tubu. I onda si ti mogao te boje da izneseš vani i da slikaš, i onda je sve postalo drugačije. Danas, u savremenim komunikacijama materijali koji su nam ranije bili teško dostupni, danas su postali dostupni. I to otvara upotrebu novih materijala, iako će vjerovatno ostati ista problematika. Ne mogu da pobjegnem od sebe, ali su se pojavili materijali koji provociraju, koji me uvlače u jednu igru kojoj ne nazirem kraj.
Izvor: Dan
