Piše: Marjan Čakarević
Ovogodišnja poezija nužno je u čitalačkoj svesti ulazila u različite dosluhe sa opštom društvenom dinamikom.
Godinu za nama, svakako najtežu i najmračniju u prvoj četvrti novog veka, obeležili su pobunjeni studenti i građani, i ta je pobuna, poput nadstrešnice, zasvodila sva naša čitanja, kao uostalom i celokupan naš društveni život. Iako verovatno najvećim delom nastala pre novosadske tragedije, ovogodišnja poezija i njene autorke i autori, od časa kada je objavljena, nužno su u čitalačkoj svesti ulazili u različite dosluhe sa opštom društvenom dinamikom, te je utoliko srećna okolnost što se, kad je reč o izboru najvažnijih knjiga, estetika poklapa s etikom. Neke pesnikinje i pesnici, naime, od samog početka javno su podržavali proteste, svako u skladu sa svojim mestom i ulogom u društvu, pa su se tako ono biografsko, građansko, i ono lirsko ja susreli u osvajanju različitih, a opet suštinski srodnih polja slobode.
Saša Jelenković je nagradu za najbolji neobjavljeni rukopis na festivalu Smederevska pesnička jesen posvetio studentima i građanima koji hodaju, dok je u samoj knjizi Danteov lift uspeo da razne prokazane teme i reči učini estetski relevantnim. Tako se došlo do stihova poput: „Kad si srećan vikni glasno tad ura/ stežući vrat ljubavniku jer tuđu si/ spermu polizao s voljenog dupeta“, u kojima se nemoć dosezanja ljudske sreće iskazuje u provokativnim, oštrim, ali svakako upečatljivim slikama. Jelenković uspeva da na malom prostoru održi u igri sve ključne ravni moderne lirike: jedinstven ritam, autentičnost svog pesničkog subjekta, koji nastavlja da preispituje udeo etike u egzistenciji, ali i ravan metafizike, a do čega se dolazi skidanjem još jednog vela sa ove stvarnosti koju živimo.
U donekle sličnoj, deziluzionističkoj životnoj fazi nalazi se i lirska junakinja knjige Knedle za supu Biljane Dojčinović, koja prolazi kroz bolna, ali ponekad i humorna suočavanja sa bližnjima (majkom, bivšim ljubavima, prijateljima). Ove pesme, međutim, pripadaju potpuno drukčijem stilskom registru, značenjski su prozirnije, znatno narativnije i emocionalno naglašenije, pa otuda i otvorenije za poistovećivanje sa svim patnjama lirske junakinje. Ali njihova unutrašnja zamka se upravo krije u toj prividnoj lakoći sa kojom puštaju da se u njih uđe, da bi se onda na čitaoca obrušila lavina.
Knjiga Fantaskop Nadije Rebronje, još jedne pobunjene, ali i otpuštene univerzitetske profesorke, stvaralački je dijalog sa nasleđem umetničkog filma, od Murnaua i Langa, preko Bunjuela, pa sve do Bele Tara, Kišlovskog i Aronofskog. Konkretni filmski predlošci, međutim, ovde služe tek kao (daleki) povod za lični doživljaj sveta i njegovih gorkih zamki, surovosti istorije i, konačno, sopstvenog mesta u njemu, i pesnikinja uspeva da na izuzetno sugestivan način pronađe savršenu meru između ova dva pola.
Profesorka Sonja Tomović Šundić predstavila knjigu „Njegoš u likovnosti“
Do pune umetničke zrelosti dolazi ove godine i Bojan Vasić u knjizi Krotko, kojom dovršava put svog pisma od avangarde do visokog modernizma. U malim jezičko-stilskim pomeranjima iz knjige u knjigu, Vasić se približio nasleđu Pavlovića, Hristića, Lalića, usvojio ga, obnovio, a potom, prevazilaženjem tamne istorijske patetike, vanredno umetnički prevladao.
Varljiva istorija doma Srđana Gagića suočava se sa srodnim demonima kao i Vasićeva, ali su njeni motivi ličniji i na izvestan način moderniji, urbaniji. Gagić u istoriju zaranja onoliko koliko ona oblikuje sadašnjost, dakle do epohe druge Jugoslavije i ratova devedesetih, ali i taj teret, i generacijski i lični, ničim zaslužen a neizbežan, izgleda prečesto pretežak za dostojanstven život.
Pored ovih, u svakom smislu vanrednih knjiga, odlične i vrlo vredne knjige objavio je još niz pesnikinja i pesnika, između ostalih Bojan Marković, Jelena Žugić, Dragana Mladenović, Zoran Ćirić, Dejan Aleksić, Slobodan Zubanović. I više nego dovoljno da se isprati godina bola i ponosa.
Izvor: Radar
