Odluku o rušenju Njegoševe kapele i izrade neprimjerenog mauzoleja na Lovćenu pogotovo teško prihvatali su pjesnici, te je prije i neposredno nakon rušenja kapele napisan veliki broj pjesama, u ime protesta, u ime nemirenja s potiranjem posljednje volje Vladike i pjesnika Njegoša. Danas nepojmljivo zvuči što taj (po)etički istup velikana, kakvi su, Vasko Popa, Ivan V. Lalić, Stevan Raičković, Miodrag Pavlović, Matija Bećković, Dušan Radović i drugi; dakle, autora koji su već u to vrijeme stekli status književnog kanona, nije mogao da obuzda bezumnike da ne rasturaju kapelu i kosti Njegoševe. Pa ipak, ostale su pjesme. Nije to malo zavještanje. Ovdje donosimo jednu pjesmu Skendera Kulenovića, što nosi naziv „Ničija već moja – tarih za Lovćen“.
I u vječni mrak mi zemlja svijeća.
Samar orla ne tovari na me:
Sam ću lećet i sred ove tame
Širom krila od svojijeh pleća.
Nek je vihor, a ja slamka slame.
Bože, krik sam, a tirjanstvu sječa.
O čovještva grdna kulo steća,
Primi mene, sjedi mi na rame.
Grdna kulo, od male kapele.
S tobom u svijet želje mi se bijele.
Ad i rđa dođu – sve mi stmine.
Šta ću – rukom segnem do Njegoša
Pa iz grotla svojih vrela, kâ suša,
Gusle uzmem – struna zubma škrine.
Milorad Durutović
