Piše: Atanas Stupar
Trećeg dana ljeta gospodnjeg Dvijehiljadedvadesetšestog iz svog doma u Karakasu oteti su predsjednik Venecuele Nikolas Maduro i njegova supruga Silvija Flores. Da su kojim slučajem zarobljeni u ratnom okršaju ne kao prvi čovjek i prva dama Venecuele već kao vozač autobusa i advokatica specijalizovana za krivično pravo, što su im osnovne profesije, uživali bi povoljniji status. Formalno bi ih štitila Ženevska konvencija iako su međunarodne konvencije, deklaracije, rezolucije odavno postale mrtvo slovo na papiru.
Cilj otimanja i zarobljavanja vladara, vojnih zapovjednika i članova njihovih familija* odvajkada je imao isti smisao a to je kapitulacija protivničke strane ili velike otkupne isplaćivane najčešće u zlatu ili srebru.
Kroz istoriju mnogi narodi su plaćali otkupe za svoje zarobljene vođe počev od rimskog Cezara, engleskog Ričarda Lavlje Srce, francuskog Žana Dobrog… Visina otkupnine zavisila je od statusa zarobljenika i reputacije zemlje. Bogate zemlje su lakše podnosile otkupnine. Kod moćnijih zemalja problematičnija je bila moralna strana otkupa od materijalne jer je unižavala čast i ponos naroda, slabila moć i autoritet države. Vjerovatno je zbog toga veliki vojskovođa Cezar kada je zarobljen kao mladi plemić tražio od strane gusara da povećaju otkup sa 20 talenata srebra na 50 talenata srebra jer je u svojstvu građanina Rima držao i do svog dostojanstva i do ugleda Rimskog carstva.
Bojić o tužbi Mujovića protiv Nikolića i DPS-a: Strateški cilj odškrinuti vrata tužilaštvu
Istorija naših prostora pamti nesrećnog kralja Bodina koji je dva puta padao u Vizantijsko zarobljeništvo. Osiromašeni narod je skupljao novac za otkup Bodinovih nezrelih i neuspjelih avantura toneći u sve veću bijedu. Poslije drugog oslobađanja iz zarobljeništva Bodinova moć se raspala a zemlja krenula putem propasti.
Venecuela ima velika bogatstva i respektivne vojne potencijale ali iako je mnogo puta upozoravana na nadolazeću invaziju nedostajala joj je moralna odlučnost i hrabrost da u istorijskom kontinuitetu i interesu sopstvenog naroda sačuva kako svoju državnu čast tako i svoje prirodne resurse.
Slabe su perspektive zemlji kojoj bez ispaljenog metka otmu vojnog vođu. Otmica Nikolasa Madura je em uvod u otmicu Venecuelanskih naftnih bogatstava em politička poruka svijetu. U slučaju Madura otkupnina će biti plaćena crnim zlatom. Sudbina otetog predsjednika je apsolutno nebitna jer mu se politička karijera završila velikim sramoćenjem.
Ono što se dogodilo u Venecueli iako se predstavlja kao savršena vojna akcija Amerike suštinski znači nešto drugo. U prvom redu radi se o zakulisnim radnjama podmićivanja, izdaje, preprodaje državnog suvereniteta, o poniženju jednog naroda i kidanju vjekovnih veza sa idealima slobode.
U drugom redu primjer Venecuele biće podsticaj za novu još oštriju polarizaciju svijeta kroz sklapanje vojnih saveza manjih zemalja sa moćnim i pouzdanim zaštitnicima. Moguće da će novo pregrupisanje snaga poslije Venecuelanskog slučaja uspostaviti ravnotežu nuklearnih sila i zemalja okupljenih pod njihovim skutom što će na globalnom nivou udaljiti Svijet od nuklearnog rata.
To što je činom nesuprotstavljanja otmici svog predsjednika Venecuela biti vraćena dva vijeka unazad (proglasila nezavisnost 1811. godine) ostaje njen problem. Da li će Venecuela otpočeti borbu za očuvanje svog slobodarskog nasleđa ili će prihvatiti status nove istorijske tvorevine zavisiće od njenog naroda. Narod Venecuele je podijeljen u više grupa. Jedni su ostali da žive u Venecueli. Drugi su emigrirali u okolne zemlje a najznačajniji dio njih u SAD. Svi će morati da se opredijele za jednu od nekoliko domovina. Zbog toga postoji mogućnost da se Venecuela pocijepa kao što se dešavalo mnogim zemljama u sličnim situacijama.
Za sada se još ne zna da li se Bolivarska republika Venecuela oprašta sa duhom Simona Bolivara i kreće putem Hondurasa koji je postao svjetski poznat kao prva Banana republika. Da li će mu Venecuela konkurisati kao prva ExonMobil republika?
Koliko će događaji u Venecueli promjeniti geografsku kartu i broj svjetskih država pokazaće nam bliska budućnost.
Međutim i bliska budućnost je mutna iz najmanje dva razloga. Prvi je što Amerikanci uprkos svog, kako ga nazivaju, briljantnog vojnog uspjeha u Venecueli nemaju ideju za ono što slijedi. Ne znaju kako dalje.
Iona Vels: Tragom najvećeg kokainskog puta u Evropu i uloga albanske mafije
S druge strane Venecuelu je otmica predsjednika Madura gurnula u prazan prostor u kome će se vrtložiti nasilja, strahovi, beznađa i egzistencijalna drama njenog stanovništva.
Ma koliko čudno zazvučalo upravo povezanost te dvije situacije spoljnopolitičko američke i unutarpolitičko venecuelanske daju obrise budućnosti šireg regiona saopštene naslovom otmica-suđenje-destabilizacija-cijepanje države-koncesija sve po etapama i redosledu. Vidjeli smo to i na drugim mjestima. Ukrajina je jedno od njih.
U rasplitanju konkretnog slučaja Venecuele u pomoć nam može priskočiti nosilac Nobelove nagrade, ne one za Mir već one za Književnost. Niko nije bolje pronikao u djelovanje SAD-a na područjima Srednje i Južne Amerike od slavnog Peruanca Maria Vargasa Ljose. Ljosina djela uz izuzetnu književnu poslasticu daju vjerodostojnu sliku o tome kako su SAD proizvodile nestabilnosti u Srednjoj i Južnoj Americi, podržavajući diktature i prevrate, vršeći ubistva i otmice predsjednika država, izazivajući oružane sukobe i ratove s jednim jedinim ciljem – pljačkanjem narodnih bogatstava država na koje su se nameračile Američke multinacionalne kompanije.
Manje slušajte vijesti više čitajte Ljosu. Stvari će vam biti mnogo jasnije.
*Mnoge su žene bile politički taoci. Najpoznatija je slavna ratnica Jovanka Orleanka. Za istoriju naših prostora važna je Olivera Lazarević kćerka kneza Lazara.
