Piše: Elis Bektaš
Nikolas Maduro nije političar za kojim treba žaliti i samo venecuelansko društvo zaista zna šta znači živjeti pod vlašću takvog korumpiranog populiste. Ali prijetnja i opasnost koje je u sebi nosio Madurov režim ništavne su spram onoga što svijetu nudi režim sumanutih fundamentalista u Vašingtonu koji su otpočeli demontažu Sjedinjenih Američkih Država kao republike nastale na idealima prosvjetiteljstva i njihovu transformaciju u starovjekovnu imperiju koja poznaje isključivo zakon topuza, nešto poput novovremene karikature carstva Džingis-kana.
U svom djelu Osamnaesti brimer Luja Bonaparte, Marks minuciozno primjećuje da Hegel, govoreći o ponavljanju istorije, propušta da uoči kako se ona prvi put javlja kao tragedija a drugi put kao farsa. No taj odnos nije uvijek dosljedan – Džošua Abraham Norton bio je simpatični i bezazleni luđak koji se sredinom XIX vijeka samoproglasio za američkog imperatora. Norton nije imao apsolutno nikakvu političku moć ali je uživao simpatije svojih sugrađana u San Francisku a uz to je poslužio kao inspiracija brojnim umjetnicima, od Marka Tvena i Roberta Luisa Stivensona pa do Selme Lagerlef i Čarlsa Bukovskog.
Bezazlena farsična karikatura Norton danas se javlja u liku takođe farsičnog i karikaturalnog Donalda Trampa, koji, jer uživa realnu političku moć, sa sobom nosi i razoran potencijal da istorijsku epohu pretvori u pozornicu za tragediju. A zašto je Tramp farsična karikatura? Pa zato što on, kao ni njegovi najbliži saradnici, nije republikanac niti demokratiju doživljava kao vrijednost – za njega je demokratska procedura bila nužno zlo putem kog se dočepao vlasti, ali čim je po drugi put zasjeo u Bijelu kuću, započeo je, naravno, ne sam, veoma metodičan proces demontaže američkog ustava i Sjedinjenih Država kao republike.
Tramp sebe doživljava kao apsolutističkog imperatora pa se tako i ponaša, on je taj koji propisuje i oktroiše javni interes a svaku društvenu diversifikaciju proglašava zastranjenjem i izdajom. Kao i Norton, i Tramp je klovn, ali on je klovn sa šapom na crvenom dugmetu i to ga čini izuzetno opasnim. Kombinacija klovna koji u rukama drži vojnu moć nikada u istoriji nije završavala ugodno, već uvijek tragedijom. Naravno, on još neko vrijeme mora održavati privid demokratskog političara, ali njegovi postupci nedvosmisleno pokazuju da za njega, i za njegovu bulumentu, postoje samo dvije vrijednosti – profit kao konačni cilj i vojna moć kao sredstvo za prevaljivanje tog puta.
Teroristički napad na Venecuelu nije, kako to Klauzevic veli u svom čuvenom aforizmu, nastavak politike drugim sredstvima. Tu je riječ o pljačkaškom poduhvatu, nalik na mongolske prodore ka zapadu. Uklanjanje Madura sa predsjedničke pozicije možda će donijeti neko kratkotrajno olakšanje venecuelanskom društvu izgubljenom u lavirintima populizma, demagogije i korupcije, ali dugoročno su Sjedinjene Države učinile nešto upravo stravično – zabile su glogov kolac u međunarodni pravni poredak koji je, sa svim svojim zastranjenjima i nedostacima, ipak bio kakva-takva prepreka povratku u divljaštvo.
Tramp se prema međunarodnom pravnom poretku i prema Ujedinjenim nacijama odnosi na isti način kako su se Hitler i Musolini odnosili prema Ligi naroda. Te su institucije daleko od uzoritih ali pružale su barem minimalnu mogućnost manjim i slabijim da ostvare svoja prava u odnosima sa većim i jačim. Tramp i ostali fundamentalistički luđaci u vrhu Republikanske stranke igru po takvim pravilima preziru. Za njih postoji samo američka vojna moć kojoj drugi moraju da se pokore, jer su u vizuri vašingtonskih luđaka svi osim pravovjernih Amerikanaca ljudska bića drugog i trećeg reda. Uostalom, zar se nešto drugo moglo očekivati od kamarile čiji jedan od najistaknutijih reprezenata pred TV kamere izlazi sa nacrtanim krstom na lobanji, kao ultimativnom potvrdom ideološkog ludila.
Tramp i njegovi pajtaši, nasljednici protonacista u američkoj politici, koje još Luis Mamford vizionarski prepoznaje u svom kapitalnom djelu Mit o mašini i čija renesansa započinje još u vrijeme naivnog i mlitavog demokrate Kartera, suštinski su totalitaristi. Ali da bi se to razumjelo, prvo je nužno razumjeti da totalitarizam nije samo represija nad različitošću već je on, kao što mu ime govori, opsjednutost idejom totalne, neograničene moći. Zakoni, kao društveni ugovori kojima se moć ograničava, za Trampa i njegove pajtaše vrijede samo ukoliko se ne odnose na njih.
Jedino ograničenje koje Tramp prepoznaje, jeste moć drugoga. To je jedini razlog zbog kog on pregovara sa Putinom – da je situacija na istoku drugačija, da je Ukrajina nuklearna sila a Rusija da je ograničena na konvencionalno oružje, Tramp bi istog časa postao patron i saveznik Zelenskom. Ovako ga obuzdava strah od ruskog nuklearnog arsenala i ništa drugo.
Zato se Tramp odlučuje za napad na Venecuelu, zemlju sa veoma zastarjelim i loše opremljenim vojnim aparatom, dakle zemlju koja uprkos brojnosti stanovništva, ne predstavlja ozbiljnog protivnika još uvijek najmoćnijoj vojnoj sili na planeti. Ali on tim napadom ujedno udara i na same temelje ustavnosti Sjedinjenih Država jer s pozicije predsjednika zaobilazi kongres i pokreće združenu vojnu operaciju širokih razmjera, odnosno uvodi SAD u ratno stanje. Agresijom na Venecuelu Tramp je kongresu oduzeo moć nad predsjedničkim institutom i sebe je ustoličio kao križanca apsolutističkog satrapa i rajhskancelara.
Nakon Venecuele više niko ne može biti siguran da se sutra neće naći na udaru Trampovog pljačkaškog ekspanzionizma, s izuzetkom nekoliko nuklearnih sila, mada i one imaju samo krhki i variljivi oslonac u suprotstavljanju vašingtonskom ludilu. Ali problem ne stanuje samo na adresi Pensilvanijska avenija 1600 SZ. Tramp bi bio nemoguć da na planeti ne postoji kritična masa desničara, fundamentalista i nacista, a uz njih i masa političara koji nisu drugo doli ponizne sluškinjice korporativizma i koji su ideju javnog dobra sveli na isprazne parole dok su politiku pretvorili u uslužni servis za interese korporatokratije.
Bosna i Hercegovina savršen je primjer za razumijevanje tog planetarnog fenomena koji je omogućio uspon trampizma kao pljačkaškog ekspanzionizma. Dok vodeće hrvatske i bošnjačke politike pozdravljaju Trampovu terorističku avanturu u Venecueli, dotle srpska vodeća politika, još uvijek oličena u liku Milorada Dodika, kukavički šuti i na taj način potvrđuje da je, kao i druge dvije etničke politike, samo kučkica korporativizma kao novog oblika fašizma. Slovački predsjednik Fico jedan je od rijetkih glasova razuma i hrabrosti u zbunjenoj i uplašenoj Evropi koja ne zna kako da se postavi pred vašingtonskim ludilom koje ispostavlja sve neumjerenije zahtjeve i upućuje sve eksplicitnije prijetnje svakome koga ocijeni nepodesnim.
Političari u malim i slabim zemljama, poput Bosne i Hercegovine i njenih susjeda, koji nakon Trampovog napada na Venecuelu govore o suverenitetu, makar i najograničenijem mogućem, ili su naivni degenerici ili mračni pokvarenjaci. Suverenitet kao politička i pravna kategorija danas postoji samo za one koji u svojim rukama drže moć neograničenog uništavanja, a ostatak svijeta neka se privikava na nove oblike potčinjenosti i poslušništva, dok ne svane neka nova epoha koja će pronaći lijek za ludilo pljačkaškog ekspanzionizma ili dok to ludilo poput Uroborosa samo sebe ne proždere.
