Piše: Lidija Glišić
Drevna izreka kaže da je Gospod mudro sazdao ovaj svijet pa malom i nervoznom vrapcu nije dao snagu slona – u suprotnom, život na ovom mjestu ne bi bio moguć. Svako pravilo, ipak, ima izuzetak. I on se ponekad pojavi baš na ovom svijetu. Taj izuzetak rodio se prije jednog vijeka i jedne decenije. Zvali su je Pijaf, a na rođenju je dobila ime Edit.
Njenu snagu definisali su biografi koji su je prozvali „sićušna gromada“.
Kako inače objasniti da neko iz cipelica broj 34 može na svojim plećima nositi cio univerzum francuske šansone dvadesetog vijeka – onog Pariza koji je tada imao najveću „meku moć“, najveću sposobnost da očara i pridobije načinom kojim je disao, volio, mirisao, blještao, patio i o svemu tome pjevao, pjevao, pjevao.
Francuski san bio je tada preteča onog sna koji će na kraju tog vijeka osvojiti cijelu planetu za Zapad – „američkog sna“. Ali nijedan zapadni san nije bio tako zanosan kao francuski, i nijedan glas nije bio tako moćan i tako utkan u tu privlačnu mekotu kao glas šansone koja se pjevala u Parizu, usred najkrvavijeg i najstrašnijeg vijeka u istoriji čovječanstva.
Šansona je bila taj začin zbog kojeg su ljudi Francuskoj opraštali njenu kolonijalnu silu kojom je pljačkala osvojene zemlje, ubistva u Alžiru i Indokini, topao doček vermahtovih vojnika od strane Francuskinja, bjekstvo Francuza sa fronta uprkos tome što su bili bolje naoružani od Hitlerovih vojnika.
Šansona je bila onaj miris slobode koji je prekrio zadah Višijevskog režima i francuskih nacističkih falangi koje su do posljednjeg ginule pod zastavom Karla Velikog u odbrani Trećeg rajha.
Sve je to oprošteno, zaboravljeno i preokrenuto u veličanstveni san o svemu suprotnom. Šansona je učinila da Pariz tog vremena pamtimo po stihovima nadrealista, po kafeima u kojima je gustina dima sve boje topila u crno-bijelu paletu egzistencijalizma. To je postao miris slobode, istine, nepristajanja na diktat „velikih“ ideja nad postojanjem „malih“ i neponovljivih života.
I, naravno, ko bolje od nje, ko tužnije od nje, ko okatije od nje, ko krhkije od nje, i kojim glasom snažnije i moćnije od njenog glasa.
Pijaf.
Rođena i odrasla u bordelu koji je vodila njena baka, očarana ocem – vojnikom i akrobatom, branjena sestrinskom ljubavlju Simone, mala, krhka, gotovo kao dijete, a zavodljiva jednako neodoljivo kao i mnoge žene Pariza, odgajila je talente šansone kao što su Šarl Aznavur i Iv Montan. Simboliku pokreta otpora i spasavanje časti Francuza tokom nacističke okupacije obojila je tragikom svojih nastupa u crnini. Njena crnina vrijedjela je više jer je upravo Edit pjevala o „životu u ružičastom“.
Umrla je brzo, živeći burno, pjevajući strasno i snažno o običnim, malim, nevažnim sitnicama od kojih je satkan život. Sartr i filozofi su ono što je ona pjevala, jer je to živjela, pretočili u manifest egzistencijalizma kojem se i danas divimo.
Ali ova veličanstvena biografija nosila je i onu tamu koja je uokviravala podočnjake njenih krupnih očiju – tamu koja je, poput lelujave zavjese zadimljenih pariskih kafea, sjenčila njenu tugu utopljenu u nesreću jednog neponovljivog života.
Život bez majčine ljubavi, bolest koja ju je na kraju pojela, Marsela – ćerka koju je sahranila dok je i sama bila jedva više od djeteta, a čije će ime nagovijestiti Marsela, boksera koga će voljeti strasno i snažno. Ta ljubav njenog života nestaće u avionu koji nikada nije sletio. Prostitucija da bi se platila sahrana ćerke, dječje pjevanje na ulicama Pariza za zvuk novčića u činiji na pločniku, sljepilo u djetinjstvu koje joj je podarilo drugačiji pogled na svijet i sposobnost da ga najprije čuje, da ga vidi sluhom, da ga opiše pjesmom.
Prostitutke pored kojih je odrasla naučile su je da se moli Svetoj Terezi, a ona ih je opisala kao žene koje su „mirisale na zlato, a zvučale kao kiša slomljenih kristala“.
Prije stotinu deset godina rođena je Edit Đovana Gasion.
Ime Pijaf dobila je 1935. godine od vlasnika jednog pariskog kafea, Luja Leplea.
Pijaf na pariskom slengu znači vrabac – La Môme Piaf , Vrapčić.
Kada je umrla – nije važno…
Izvor: RTCG
