Piše: Sveštenik Dragan Krušić
Ovog ljeta Gospodnjeg 2025-og navršilo se 106 godina od rođenja, a 18 godina od upokojenja u Gospodu istaknutog novinara, aforističara, pisca – književnika, tadašnjeg doajena crnogorskog novinarstva Koste Krušića, dugogodišnjeg šefa dopisništva Večernjih novosti iz Podgorice.
Poštujući ličnost i djelo ovog poslenika na polju kulture, pisane i javne riječi bilo bi dobro da se podsjetimo na njegov dugogodišnji novinarski i književni rad.
Kosta Krušić je rođen 20.oktobra 1919.godine u selu Prigradini, plemenu Banjani – Opština Nikšić, od oca Perka i majke Anđe rođene Vujačić. Kostin otac Perko bio je učesnik Balkanskih ratova i za pokazanu hrabrost na Braniku Vjere i Otadžbine, dobio je Obilića medalju. Iako je bio samouk uz starijeg brata Vuka naučio je da čita ne samo ćirilicu nego i crkveno-slovensko pismo, pa je pjevao u Crkvi na bogosluženjima. Napamet je znao čitav „Gorski vijenac“ i „Ogledalo srpsko“. U nadmudrivanjima na svadbama i drugim svečanostima,često je citirao stihove iz „Gorskog vijenca“. Pjesme iz „Ogledala srpskog“ pjevao je uz gusle. Znao je i druge pjesme iz Vukove zbirke Narodnih pjesama. Najviše je pjevao pjesme o Kosovskom boju, Milošu Obiliću, Strahinjiću Banu, Nikcu od Rovina, Ženidbi Maksima Crnojevića i Početku buna protiv dahija. Odnekud je naučio i rimovanu pjesmu o Kosovskom boju koju je prepjevao Radovan Bećirović. Tako da je bio za te prilike izuzetno obdaren čovjek i vrstan poznavalac narodnog epa. Majka Kostina Anđa bila je čestita i uzorna domaćica i poticala je od poznatog i priznatog Grahovskog bratstva Vujačić.
Sobzirom u kakvim okolnistima su živjeli Kosta je za svoje roditelje govorio da su nekako životarili u malom zaseoku Kruškova vlaka,u podnožju planine Jelovica. Tu su postojale male kuće,takozvane potleušice,jedna do druge Kostinog oca Perka i brata mu od strica Mitra. Predio Jelovice u kome su se nalazile ove kuće bio je krševit i šumovit. Planina Jelovica, ogranak planine Njegoša, bila je obrasla jelovom i bukovom šumom, sa klimom oštrom i surovom, kratkim i žarkim ljetima, a hladnim snjegopadnim zimama.Kostini roditelji su gajili pretežno goveda i koze,jer je koze bilo lakše gajiti nego ovce. U Jelovici se najviše patilo od bezvodice i ljeti i zimi. Ljeti kad je velika suša presuše ublovi i čatrnje, a zimi se u nesvoltanim ublovima voda zaledi i po ledenoj kori napada snijeg. S toga se često u kotlovima iznad ognjišta topio snijeg da bi se dobila voda za kuvanje jela i napajanje stoke. Pitka voda se doćerivala na kljusadima sa udaljenih izvora i bistijerni.
Uz to se iz dubokih jama,sniježnica vadio snijeg i led koji se ljeti topi u drvenim koritima.
Otac Kostin Perko je rano preminuo, ali uz njega je Kosta naučio da čita i piše prije polaska u Osnovnu školu na Velimlju. Perku se činilo da je čovjeku seljaku bilo dovoljno da nauči da čita i piše, tako da je sina Kostu upisao u Osnovnu školu na Velimlju, kada je to sam Kosta i zatražio. Zato je često Kosta govorio da naslov njegovog autobiografskog kazivanja „Bos po trnju“, nije nikakva simbolika već sušta istinitost, jer je kao dijete više išao bos nego u opancima. Kako i sam kaže da mu je koža na tabanima bila toliko otvrdnula, prosto se ukopitila, da je mogao slobodno gaziti po sitnome šljunku. Govorio je kad je bilo toplo i vedro vrijeme da je i bos išao u Osnovnu školu, udaljenu od kuće preko dva kilomerta.
„Auto(r) na korzou“: Predstavljena knjiga „Vojvoda“, (VIDEO)
Kosta se sa osobitim poštovanjem sjećao svoga dragog učitelja Steva Jakovovog Erakovića kao dobrog i plemenitog čovjeka. Inače su Kostin otac Perko i Stevov otac bili kumovi.
Učitelj je davao knjige Kosti i sveske za vježbanje. U Velimlju je postojala samo četvororazredna Osnovna škola koju je Kosta sa odličnim uspjehom završio, i Opštinska biblioteka sa skromnim fondom knjiga, koju je često i posjećivao. Učitelj Stevan mu je stavio na raspolaganje i bogatu biblioteku poznatih svjetskih klasika: Tolstoja, Dostojevskoga,Čehova, Turgenjeva, Gogolja, Balzaka, Mopasana i drugih velikana svjetske književnosti.
Nakon završene Osnovne škole na Velimlju,Kosta upisuje nižu gimnaziju i novinarsku školu na Cetinju. Vanredno je studirao na Filosovskom Fakultetu u Sarajevu-grupa Opšta i nacionalna istorija.Čitav radni vijek proveo je u novinarstvu od 1949 do 1981.godine. Prvo je radio kao reporter lista “Zadružno selo“ koji je izlazio kao organ Zadružnog saveza Crne Gore,a zatim u Radio Titograd,kao urednik i šef DSK-a, a od polovine 1966 ,godine kao šef dopisništva iz Titograda i „Večernjih novosti“-Beograd. Objavljivao je kratke priče u podlisku „Pobjede“ i časopisima „Susreti i Odzivi“.Objavio je roman“ Novi čovjek“,dvije knjige aforizama: “Ni uzmi ni ostavi“,“Aforizmi i gnome“,“epos „Nikolijada“, i zbirku novela „Ukleti zlatnik“, zbirku lirske poezije i romane „Obeščašćena“ i „Opterećena savjest“, Zbirku poezije „Snovi i nesanice“ i prozno autobiografsko djelo „Bos po trnju“.
Tokom radnoga vijeka u „Novostima“, Kosta je najviše pratio sudstvo,kako je i sam govorio ništa manje opasan i klizav teren od politike. Pritisaka je kaže bilo i od advokata i od aktera u sudskom sporu. Tako mu je jedan čuveni beogradski advokat u pauzi suđenja, došapnuo kako će se njih dvojica već dogovoriti o izvještavanju: “Ja sam mu rekao da se ni sakim ne dogovaram“. Od tog istog advokata jedan drugi novinar je kako je govorio Kosta, dobio „fiću“. Kosta je govorio:“ da novinar ne smije da popusti da ga korumpiraju, a toga ima“. Smatrao je da je današnjim novinarima mnogo teže, jer se od njih često traži da objavljuju laži. Mada, ni za njegova radna vijeka, nije se znalo sa koje strane očekivati „udarac“.
Političarima i akterima sudskih hronika, pridruživali su se ponekad i kolege.
Jednom su tako tražili od Veljka Milatovića da kazni novinara Krušića,jer je izvještavajući sa otvaranja mauzoleja na Lovćenu, nije citirao zvanično saopštenje Sekretarijata za informacije: “Mene je stid bilo da sam išao na Cetinje i platio dnevnicu da objavim zvanično saopštenje koje je dao „Tanjug“, u doslovnoj istoj verziji. Milatovića, srećom, Krušićeva navodna greška nije tako impresionirala.
Krušić redovno prati sve moguće informativne emisije,jedino izbjegava prenose zasjedanja Skupštine :“Takva nekultura,prosto se čudim kako ti ljudi zbog svog autoriteta mogu takve stvari da pričaju,brukajući druge oni sami sebe brukaju“.
To što kao aktivni novinar nije dočekao politički pluralizam, Kosta doživljava kao svoju privilegiju. Za novinara u komunizmu nevolja nastaje kada sjednica plenuma CK ode nepredviđenim tokom,a izvještaj,naravno, sa unaprijed pripremljenim zaključcima ,već je u centralnoj redakaciji. To mu se desilo samo što je prešao u „Večernje novosti“. Govorio je Kosta „ da se našao u „neobraonom grožđu“. Zvao sam redakciju – što da radim? Kažu:“Nećemo te odma baciti u vatru“.
Pričao mi je i Jovan Veljkov Eraković,novinar i poznati aforističar,za svoju generaciju mladih novinara ,koja se tada tek učila da piše,da je bila poslovična izreka:“Pođite kod Veljka Mićovića da se naučite prefinjenom jeziku,a samim tim i kulturi govora,a kod novinara Koste Krušića, ne samo novinarskom stilu, već i ponašanju sa sagovornikom i istinskom uvažavanju i poštovanju istoga“.
Kosta je imao i svoju životnu filosofiju koja je glasila: “Treba ocijenit svoj domet i držati se toga. Ni ispod toga, ni iznad“. Kad bi ga pitali kako razmišlja o smrti,Kosta bi rekao: “O tome uopšte ne razmišljam. Ne treba mrijet unaprijed. Strah je strašniji od smrti,od same smrti. Ako nam ne smeta što su milioni godina prošli da nas nije bilo,neka prođu i novi milioni bez nas.“
Kosta je u braku sa suprugom Vukom dobio dvije kćeri i sina Dragana i svi su fakultetski obrazovani i imaju potomstvo. Dragan je uspješni advokat u Podgorici. Kostina supruga Vuka živi u Podgorici. Kosta se upokojio 2007,godine i sahranjen je na grobnju Čepurci u Podgorici.
Izvor: RTCG
