Piše: Miroslav Zdravković
Dolazak SNS na vlast bio je praćen ekspanzijom TV Pinka koji je naprasno na tridesetak kanala počeo da emituje američke filmove. Sećam se tada vesti minut, dva, koje su mogle da se, po potrebi produže i na sat dva.
Takođe se sećam da su neki pametni ljudi kod Marića u „Ćirilici“ objašnjavali kako su TV sapunice i „zadruge“ oružje britanske obaveštajne službe protiv naroda. I sam sam bio na Ćirilici tri puta 2013. kao svedok vremena, da pričam o ekstraprofitu iz devedesetih, reformama…
TV ne gledam već sedam ili osam godina.
Tada je, sa svih medija, TV, radio, štampanih, elektronskih… počelo eksperimentalno izluđivanje naroda korišćenjem reči „datum“ kako bi narod, nakon potpisivanja Briselskog sporazuma, osetio olakšanje, jer se reč datum više neće hiljadama puta dnevno ponavljati.
Od sveopšteg medijskog iživljavanja datumom, tehnike maltretiranja stanovništva su napredovale: opšti prostakluk, kriminalci i prostitutke u programima uživo, štampani blatoidi koji su postali i TV emiteri i neograničena količina mržnje. Ono sa datumom, iz sadašnje perspektive izgleda tako nevino.
Sećam se Orvelove 1984. godine. Imao sam trinaest godina, i dobro se sećam da su je zvali Orvelovom. Samo se ne sećam i značenja te Orvelštine. I tadašnja Jugoslavija je bila pod kontrolom Velikog brata, kao i SAD, SSSR i druge države. Tada je izašla Springstinova „Born in the U.S.A.“ (američka meka moć), i uz glasno slušanje rokenrola bio sam zaljubljen u pet-šest devojčica istovremeno („Zaljubim se pet-šest puta…).
Nakon 41 godine počeo sam da čitam „1984“, a pošto sam sve ostale Orvelove romane i eseje prevedene na srpski jezik pročitao u prethodnih mesec i po dana.
Prilažem delove iz gledanja Dva minuta mržnje:
„Tokom drugog minuta, Mržnja je narasla do bezumlja. Ljudi su poskakivali na svojim mestima i vikali iz sveg glasa, pokušavajući da uguše bezumlje koje ih je izluđivalo sa ekrana…
Nije bila strašna obaveza da se učestvuje u Dva minuta mržnje, već nemogućnost da se izbegne učestvovanje. Posle trideset sekundi svako pretvaranje postajalo je izlišno. Užasna ekstaza straha i želje za osvetom, želje da se ubije, da se muči, da se lica razbijaju macolom kao da je proticala kroz celu grupu ljudi poput električne struje i pretvarala ih, čak i protiv njihove sopstvene volje, u izbezumljene ludake koji vrište. Taj bes koji su osećali bio je apstraktno, neusmereno osećanje koje je moglo da se umeri sa jednog na drugi objekat kao plamen let-lampe. Tako, u jednom trenutku, Vinstonova mržnja uopšte nije bila usmerena prema Goldštajnu, već naprotiv, prema Velikom bratu, Stranci i Policiji misli; u takvim trenucima njegovo srce je odlazilo usamljenom, ismevanom jeretiku sa ekrana, jedinom čuvaru istine i razuma u svetu laži. Već sledećeg trenutka stapao se sa ljudima oko sebe i činilo mu se da je istina sve što je rečeno o Goldštajnu. U tim trenucima, njegova tajna odvratnost prema Velikom bratu pretvarala se u obožavanje; Veliki brat je postajao veliki, nepobedivi, neustrašivi zaštitnik koji stoji poput stene ispred azijskih hordi, a Goldštajn, uprkos svojoj povučenosti, bespomoćnosti i sumnji koja je obavijala i samo njegovo postojanje, počinjao je da liči na opakog čarobnjaka, sposobnog da samom snagom svog glasa uništi strukturu civilizacije…
Mržnja se uzdigla do svog vrhunca. Goldštajnov glas se pretvorio u blejanje, a za trenutak je i lice postalo ovčije… Istog trenutka, uz dubok uzdah olakšanja svih prisutnih, neprijateljska figura se pretvori u lice Velikog brata, crnokoso, crnobrko, puno moći i tajanstvene smirenosti, da je gotovo ispunilo ceo ekran. Niko nije čuo šta Veliki brat govori. Bilo je to samo nekoliko reči ohrabrenja, kakve se izgovaraju u žaru borbe, koje su nerazgovetne pojedinačno, ali vraćaju samopouzdanje samim tim što su izgovorene. Onda lice Velikog brata opet izbledi i pojaviše se tri slogana Stranke, ispisana velikim, masnim slovima:
RAT JE MIR
SLOBODA JE ROPSTVO
NEZNANJE JE MOĆ
Lice Velikog brata kao da se zadržalo nekoliko sekundi na ekranu, kao da je utisak koji je ostavilo u očima gledalaca suviše živ da bi odmah nestao. Ženica sa kosom boje peska se bacila na naslon stolice ispred sebe. Drhtavo je prošaptala nešto kao „Moj spasilac!“, i pružila ruke prema ekranu. Zatim je zagnjurila lice u ruke. Bilo je jasno da se moli.
U tom trenutku cela grupa poče dubokim i tihim glasom da pevuši „V-B!…V-B“, – ponavljajući to sasvim polako, sa dužom pauzom između „V“ i „B“ – mumlajući, nekako neobično divljim glasom, a u pozadini kao da se čulo tapkanje bosim nogama i udaranje tam-tama. To je trajalo tridesetak sekundi. Bio je to refren koji se često čuo u trenucima snažnih osećanja; delimično himna mudrosti i veličanstvenosti Velikog brata, ali više čin autohipnoze, namernog gušenja svesti ritmičnom bukom. Vinstonu se činilo da mu se utroba hladi. Tokom Dva minuta mržnje nije se mogao odupreti učešću u opštem delirijumu, ali ovo neljudsko pevanje „V-B!…V-B!“, uvek ga je ispunjavalo užasom. Naravno, pevao je sa ostalima: sve drugo bi bilo nemoguće. Prikriti osećanja, kontrolisati izraz lica, raditi ono što i svi ostali, bila je instiktivna reakcija…“
Džordž Orvel „1984“, razni izdavači
Izvor: Makroekonomija
