Piše: Ranko Rajković
Postoje mjesta koja vam podstaknu naučne, kulturne, umjetničke radoznalosti. Jedno takvo je usred Podgorice. Svojim kreativnim programima, smirenim i misaonim nastupima pažljivo odabranih gostiju privlači poklonike lijepe riječi. Nalazi se kod Crkve Svetog Đorđa podno Gorice. U imenu mu se osjeća prizvuk antike. Zove se Dijaloška tribina. Raznovrsnošću tema, kompetentnošću i autoritetima predavača, uljudnom publikom koja ih sluša Dijaloška tribina podiže nivo kulture glavnog grada i Crne Gore.
Sinoć je na Dijaloškoj tribini gostovala prof. dr. Sonja Tomović Šundić. Govorila je o Njegošu u likovnoj umjetnosti. Čuo se lagodan pristup Njegošom liku i djelu mimo uobičajenih patetika, političkih i identitetskih varničenja koja karakterišu crnogorsku kulturno-umjetničku scenu po svim istorijskim aspektima i poglavljima. Na samom početku gospođa Tomović Šundić je umješno razdvojila jezik likovnosti od jezika književnosti. Preko Njegoševog fizičkog lika i duha, uz pomoć ukupnog stvaralačkog opusa osvrnula se na likovna djela Njegoševih savremenika. S valjanim razlogom, jer oni koji su uživo slikali Njegoša poslužili su kao osnova za djela docnijih slikara. Govorila je o Johanu Besu, Jozefu Tomincu, Anastasu Jovanoviću, o ateljeima u Beču i Trstu gdje su Njegoša portretisali u tradicionalnoj crnogorskoj nošnji.
Meni lično sinoćnja dijaloška tribina probudila je sjećanje na jedno vajarsko djelo i vrijeme kad ga ugledah. Sam po sebi nameće mi se stih Frančeska Petrarke čijim se sjenama poklanjalo i Njegoševo pero:
“Blažen bio dan, mesec i doba godina i mesto predeo i vreme ..”
Ugledao sam taj znani lik u Bukovičkoj Banji. Svjedočio je o dobu kada su se po banjama Belgije, Njemačke, Češke, Italije, Francuske susrijetali književnici i umjetnici pristigli da u termalnim vodama nađu lijeka za svoja umorna pluća, krhke kosti, isprekidani dah.
U trenutku mi se zakovitlaše prostor i vrijeme. Iskrsnuše slike Cetinjskog manastira i Biljarde, Vladičine bašte, staze prema Orlovom kršu. Sjetih se časova srpskog jezika u Cetinjskoj gimnaziji gdje smo naizust govorili poglavlja iz “Gorskog vijenca”. Sve to zajedno sjati se u sjenovitom kutku parka Bukovičke Banje.
Moje ustreptalo i razrogačeno oko našlo se pred djelom vajara Matije Vukovića. Koščati, životom izmučeni Njegoš u bijelom venčanskom mermeru. Ruke mu položene na koljena. Izgledao je kao gorštak iz Crnogorskog krša koji je potražio ladovinu u kojoj će se odmoriti. Preda mnom je bila mitska ličnost koja se u svojim djelima ispovijedila i Bogu i smrtnicima. Oprhvan brigama, zamišljen nad smislom života, jednostavan, bez ikakve monumentalnosti i patetike u parku je sačekivao svoje posvećene čitaoce. Vitak u tijelu, dostojanstven u patnji, opominjao ih je na gordi vijek i dramatične događaje iz plemena svoga što snom mrtvijem spava, jednako spreman i na ćutanje i na razgovor kroz ćutanje.
Zahvaljujući zlatnim rukama vajara Matije Vukovića obreo se Pustinjak Cetinjski u Bukovičkoj Banji. Oživotvorio je i tijelo i dušu u kamenu bijelom poput manastirskih zidina iza kojih je pisao.
I tako životom ispošćen ali duha ispunjenog vaseljenskom idejom punih 60 godina spomenik Petru Drugom Petroviću Njegošu stoluje u Aranđelovcu, srpskom gradu koji je dobio ime po Božjem ratniku Svetom arhanđelu Mihailu. Duboka, dramatična, sveobjedinjena ikonografija skoncentrisana je na jednom mjestu. Njegoš nastavlja nijemi razgovor s arhanđelima u Aranđelovcu.
Civilizovano bi bilo da Crna Gora a pogotovo Njeguši i Cetinje dobiju repliku Njegoševog spomenika iz Aranđelovca koji je u napetoj unutrašnjoj ekspresivnosti maestralno oblikovao vajar Matija Vuković.
Smatram da bi to bila velika dopuna i nagrada temi Njegoš u umjetnosti.
