Creda, 11 mar 2026
Žurnal
  • Naslovna
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Preporuka urednika
  • Deseterac
  • Živa riječ
  • Kontakt
  • Odabir pisma
    • Latinica
    • Ćirilica
Više
  • ŽURNALIZAM
  • STAV

  • 📰
  • Arhiva prethodnih objava
Font ResizerAa
ŽurnalŽurnal
  • Naslovna
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Deseterac
  • Živa riječ
  • Preporuka urednika
  • Kontakt
Pretraga
  • Naslovna
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Preporuka urednika
  • Izaberite pismo
  • Deseterac
  • Živa riječ
  • Kontakt
  • Odabir pisma
    • Latinica
    • Ćirilica
Follow US
© Žurnal. Sva prava zadržana. 2024.
GledištaPreporuka urednika

Vuk Bačanović: Revitalizacija projekta HPC – bugarski hor u službi reciklirane ustaške ideje

Žurnal
Published: 1. decembar, 2025.
1
Share
Foto: Lisinski
SHARE

Piše: Vuk Bačanović

U Hrvatskoj se, izgleda, više ništa ne radi polovično kao u Tuđmanovo vrijeme. Nakon što je 5. jula pola miliona ljudi pohrlilo da posluša Marka Perkovića Tompsona – spontano, naravno, kao što se inače okupljaju stotine hiljada građana željnih zdravog porodičnog neonacizma – usledilo je i zborovanje revizionista Drugog svjetskog rata, Ustaškog pokreta i Jasenovca u Saboru, a onda i napadi maskiranih crnokošuljaša na srpske kulturne institucije. Ako je nekom još uvijek bilo potrebno objašnjenje da se ne radi o „pojedinačnim incidentima“, već o procesu, sada ga dobija u kristalno jasnom, paraliturgijskom obliku. Hrvatska je ušla u fazu ozbiljnog oživljavanja takozvane Hrvatske pravoslavne crkve, jednog od ključnih simbola ustaškog nasilja nad srpskim identitetom i vaseljenskim pravoslavljem u doba Nezavisne države Hrvatske.

Podsjetimo, Hrvatska pravoslavna crkva kao „autokefalna“ nastaje, onako kako i priliči jednoj nacističkoj tvorevini, Zakonom odredbom poglavnika Ante Pavelića od 3. aprila 1942. – dakle, umjesto kanonske majke Crkve, ulogu osnivača preuzima ustaški ured za rasne poslove. Dva mjeseca kasnije dobija i svoj Ustav, u kojem se navodi da patrijarha HPC-a imenuje lično poglavnik, kojem ovaj polaže prisegu – pa je figura „patrijarha“ bila nešto između poglavnikovog dvorskog kapelana i uniformisanog službenika režima za davanje liturgijskog pečata genocidu. HPC je, zapravo, bila dio ustaške politike o koja istoriografski još uvijek nije u dovoljnoj mjeri rasvijetljena, a to je politika prisilne asimilacije srpskog stanovništva, odnosno sistemskog oduzimanja identiteta od koje su zagovornici antisrpskog crnogorstva imali štošta da prepišu.

Ali vratimo se HPC.

Obnova ove nacističke ustanove započela je 2010. u Zadru, kao „udruga građana“. Dakle, poput „Kluba ljubitelja društvenih igara“ iz mog sarajevskog haustora pojavila se i Hrvatska pravoslavna zajednica s idejom već viđenom na Cetinju: registruješ udruženje – i za godinu dana dobiješ „crkvu“. Nema mučenja sa takvim sitnicama kakve su apostolsko naslijeđe, kanoni, sinodi, to je sve zastarjelo: nacionalni Hrvati pravoslavci su išli logikom: prvo pečat udruženja, što mu dođe nešto nešto kao privremena kategorizacija eshatološke zajednice u rubriku „(ne)vladine organizacije“.

A episkop?

Vuk Bačanović: Turčin kao „drugi“, od epa do koncesije

Na čelu  ovog neoustaš… pardon nacionalnog pravoslavnog startapa doveden je bugarski državljanin Aleksandar Radoev Ivanov, čovjek koji je 3. oktobra 2013. zvanično „obnovio“ Hrvatsku pravoslavnu crkvu, tako što je dobio Tomos o autokefalnosti od tzv. Europske pravoslavne crkve, jedne od onih nekanonskih mikro-jurisdikcija sa sjedištem u Parizu koje postoje otprilike kao i većina influensera – imaju profil, ali ih niko ozbiljan ne prati. Drugim riječima, bugarski državljanin na čelu udruge HPC dobio je „autokefalnost“ od udruženja ljudi koji se u slobodno vrijeme preoblače u sveštenike i episkope i od tada se potpisuje kao „Aleksandar, po milosti Božjoj arhiepiskop cijele Hrvatske pravoslavne crkve“, što zvuči impresivno dok se ne sazna da se cijela ta crkva trenutno prostire na par kvadrata u Domjanićevoj ulici u Zagrebu, gdje ima „kapelu“. Tako je do sada izgledalo sticanje autokefalnosti „autentične“ hrvatske pravoslavne crkve po neonacističkom modelu: Sveti sinod u birokratskom zapisniku osnivačke skupštine, tomos u rješenju o upisu u registar nevladinih organizacija, a tron arhiepiskopa fotelja u dnevnom boravku, odmah ispod police s ikonama blaženog Alojzija Stepinca i fan-šalovima sa ustaškom heraldikom.

Ali, čini se da je neko bitan odlučio da ovaj projekat digne na viši nivo.

HPC je dobila daleko ozbiljniji PR: Božićni koncert u Lisinskom, dakle u respektabilnoj dvorani za čije iznajmljivanje treba izdvojiti značajna sredstva. A da sve ne bi izgledalo previše provincijski, za duhovni štimung nije angažovan  ansambl koji izvodi popevke uz tamburicu, nego čuveni bugarski muški ansambl „Sv. Joan Kukuzel – Angeloglasni“, specijalizovan za srednjovjekovno pravoslavno pojanje. Osnovan još kasnih šezdesetih, s reputacijom svjetskog ranga, ovaj hor je decenijama čuvao tradiciju vizantijske i starobugarske duhovne muzike – da bi se, eto, našao i u ulozi projekta kojim se pokušava, po predlošku iz Drugog svjetskog rata, u duhu neonacističke renesanse, izumiti „hrvatsko pravoslavlje“ kao zamjena za neželjeno srpsko, odnosno neželjene Srbe.

Vuk Bačanović: Turčin kao „drugi“, od epa do koncesije

Naravno, postavlja se pitanje: otkud odjednom sav taj dodatni trud oko „hrvatskog pravoslavlja“ baš sada? Zbog čega je čuveni bugarski hor pristao na ovu lakrdiju? Zašto se upravo u trenutku ubrzane evropske militarizacije i očajničke, gotovo histerične podrške propadajućem banderističkom režimu u Ukrajini oživljava jedan stari-novi simbol dokidanja Srpske crkve? Odgovor se, nažalost, sam nameće: HPC nije nikakav „crkveni“ nego prije svega geopolitički projekat, mali lokalni ogranak velikog posla „ukroćenja“ pravoslavlja u funkciju NATO-politike. Kao što se u Kijevu već godinama eksperimentiše sa modelom „pravoslavlja bez Rusa“, tako se u Zagrebu, na mnogo manjoj sceni, testira verzija „pravoslavlja bez Srba“ – da Brisel vidi da Hrvatska ne doprinosi samo tenkovima i medijskom propagandom, nego i revizijom istorije i religije po najsavremenijim standardima neonacističke renesanse.

Tako se u simboličkom ključu dobija savršena slika obnavljanja projekta „Tvrđave Evrope“: dok na ulici paradiraju crnokošuljaši i napadaju antifašističke skupove, odnosno sve građane Hrvatske kojima se nimalo ne dopada terminalna faza revitalizacije NDH, a u parlamentu se prepravlja istorija po predlošku ustaške emigracije, u koncertnoj dvorani odjekuju anđeoski glasovi bugarskih pojaca, pozvanih da svojim višeglasjem daju patinu uzvišenosti jednom monstruoznom političkom projektu. Jer, ako ih niko na vrijeme ne upozori, ovi vrhunski muzičari rizikuju da u istoriji svog ansambla, pored učešća na najprestižnijim horskim festivalima, ostanu upisani i kao hor koji je svojim glasovima ukrašavao lažni ikonostas jednog političkog čudovišta rođenog iz reciklirane ustaške mašte u doba pogroma protiv svega što u Hrvatskoj misli drugačije od ljudi koji bi sutra osnovali udrugu inicijative za podizanje spomenika Hitleru.

Tekstovi objavljeni u kategoriji „Gledišta“ ne izražavaju nužno stav redakcije Žurnala
TAGGED:bugarski horVuk BačanovićprojekatrevitalizacijaSv. Joan Kukuzel – AngeloglasniHPC
Share This Article
Facebook Telegram Copy Link
Previous Article Đorđe Vukadinović: Ova vlast se ne može braniti
Next Article Najava dijaloške tribine: „Njegoš u likovnoj umjetnosti“

Izbor pisma

ћирилица | latinica

Vaš pouzdan izvor za tačne i blagovremene informacije!

Na ovoj stranici utočište nalaze svi koji razum pretpostavljaju sljepilu odanosti, oni koji nisu svrstani u razne sisteme političke korupcije. Ne tražimo srednji, već istinit i ispravan put u shvatanju stvarnosti.
FacebookLike
XFollow
YoutubeSubscribe
- Donacije -
Ad image

Popularni članci

U potrazi za mirom (Jun Fose, razgovor za The New Yorker)

Prošle sedmice Jun Fose  održao je govor laureata u Stokholmu. Hardangerfjord, po veličini drugi fjord…

By Žurnal

Četiri nove predstave na dvije scene

Crnogorsko narodno pozorište do kraja ove godine realizovaće četiri nove predstave koje su predviđene repertoarskim…

By Žurnal

Elis Bektaš: Čekićem po prstima

Piše: Elis Bektaš Društvenim mrežama proširio se gaf novinara jednog beogradskog tabloida, koji iz svog…

By Žurnal

Sve je lakše kad imaš tačnu informaciju.
Vi to već znate. Hvala na povjerenju.

Možda Vam se svidi

Gledišta

Džulija Konli: SAD ponovo naoružavaju Saudijsku Arabiju uprkos zločinima u Jemenu

By Žurnal
Drugi pišuPreporuka urednika

Pokušaji brisanja srpske baštine na Kosovu: Istorijski revizionizam i stvaranje novog identiteta

By Žurnal
GledištaPreporuka urednika

Elis Bektaš: Okupacija u 2,6 slika

By Žurnal
Gledišta

Norman Solomon: Kada mir postane prijetnja sistemu

By Žurnal
Žurnal
Facebook Twitter Youtube Rss Medium

O nama


Na ovoj stranici utočište nalaze svi koji razum pretpostavljaju sljepilu odanosti, oni koji nisu svrstani u razne sisteme političke korupcije. Ne tražimo srednji, već istinit i ispravan put u shvatanju stvarnosti.

Kategorije
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Preporuka urednika
  • Deseterac
  • Živa riječ
Korisni linkovi
  • Kontakt
  • Impresum

© Žurnal. Sva prava zadržana. 2024.

© Žurnal. Sva prava zadržana. 2024.
Dobrodošli nazad!

Prijavite se na svoj nalog

Username or Email Address
Password

Lost your password?