Piše: Miloš Lalatović
Mnogi od velikih pravoslavnih podvižnika u našemu narodu, potpuno su nepoznati. A radi se o ljudima sa natprirodnim podvigom u služenju Bogu i bližnjima. Sa tim, što je njima bližnji bio svaki čovjek. Jedan od ovakvih primjera je i mati Ana, prije monaštva Nadežda (Adžić).
Iako se obično misli da su karitativne aktivnosti vezane za rimokatoličke časne sestre, one su i te kako prisutne i u Pravoslavnoj Crkvi. Pa i za žensko monaštvo. Jednom je blaženopočivši otac Luka(Anić), prilikom posjete Belorusiji, ostao zatečen karitativnim aktivnostima tamošnjih pravoslavnih monahinja.
A ovakvi primjeri postoje i u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. Često su monahinje povučene, pa se ne zna baš mnogo o njihovim humanitarnim aktivnostima, mada u pravoslavlju, monasi su obično više posvećeni molitvi kao najboljem vidu pomoći čovječanstvu.
Kao što rekoh jedna od veoma posvećenih monahinja bližnjima i u vidu molitvene pomoći, a i vidljive u vidu pomoći bolesnoj djeci, prosjacima i svakom kome je pomoć bila potrebna jeste mati Ana.
Vladeta Jerotić : Da li je težnja ka usavršavanju urođena čoveku?
Radi se o ženi, koja je imala uspješnu karijeru, obrazovanje, poticala iz ugledne i bogate beogradske porodice, ali u jednom trenutku sve to napušta, čitav komfor i uzima teški podvig monaštva, koga je ona učinila još težim svojim ličnim podvizima, ali to je za nju predstavljao “blagi Hristov jaram“.
Rođena 1900.godine, djetinjstvo provodi u Jagodini, Prvi svjetski rat joj prekida školovanje, potom ga nastavlja u Rumuniji u školskom zavodu Svete Marije. Bila je vrlo nadarena za jezike i smatra se jednim od prvih srpskih esperantista, a posle je bila i nastavnica umjetnosti u Beogradu.
Njena briga za siromašne, koja je uvijek bila prisutna, posle smrti roditelja postaje još jača. Na poziv vladike Nikolaja Velimirovića, 1935.godine odlazi u Bitolj, gdje vodi sirotište za djecu. Njena ljubav prema siromašnima se naročito pokazala tokom ratne 1941.godine, kada osnova hranilište u Trsteniku. Voljeli su je mještani, a njena ljubav i požrtvovanost su bili toliki, da je prosila za djecu po Trsteniku.
Sa sobom je vukla kolica i u njih stavljala priloge. Išla je po lokalnim selima po kiši, blatu i mrazu. Na ramenima je vukla teške džakove i sa njima pješačila kilometre. Krhkog zdravlja i nježnog tijela nije dugo izdržala. Teret joj je toliko povrijedio kičmu da je do kraja života išla povijeno.
Godine 1948, prima monaški postrig u manastiru Sretenje i dobija monaško ime Ana, po proročici Ani.
Nedugo zatim, prelazi u manastir Vraćešnicu, gdje postaje igumanija. Njeno srce ostaje otvoreno za svakoga. Pješacima bi prala noge, prosjacima davala poslednji komad hljeba, a gostima uvijek posvećivala pažnju.
Bila je primjer skromnosti. Radila je u polju sa sestrama, njegovala biljke, nosila staru odjeću
Njeno slabo tijelo, ostalo je duhom jako do poslednjeg dana. Upokojila se 18.Novembra 1975.godine. Na njenom grobu se do danas dešavaju čuda. Vjernici dolaze sa nadom, a molitve se ispunjavaju.
Njeno ime se sve češće pominje u kontekstu kanonizacije. Ostala je vjerna svom narodu i porodici do kraja. Tijela roditelja za života prenijela je u manastir Vraćešnicu, a na njihovom spomeniku stoji ime njenog brata, koji je nastradao od strašne zime 1916.godine tokom povlačenja srpske vojske preko Albanije.
Mati Ana je napisala Dnevnik, u kojem je kao niko do sada dočarala lik vladike Nikolaja.
Sveta mati Ana, moli Boga za nas.
