Bio je izuzetno pronicljiv, ali je naivno verovao da su svi ljudi po prirodi dobri i pošteni. Iako je poticao iz osiromašene srednje klase, bez ikakve šanse da napreduje u životu, i bio neugledne spoljašnosti, nije ga izjedala ogorčenost niti osećanje manje vrednosti. Rasne predrasude, s kojima se prvi put susreo u Južnoj Africi, samo su ga iznenadile. Čak i dok se borio protiv rasne diskriminacije, nije delio ljude po boji kože ili društvenom položaju. Guverner neke pokrajine, kralj pamuka, napola izgladneli kuli, običan engleski vojnik, svi su oni za njega bili ravnopravna ljudska bića koja imaju ista prava…
On priznaje grehe svoje mladosti, mada nema šta ni da prizna. Na naslovnoj stranici njegove autobiografije su stvari koje je imao kod sebe u trenutku smrti. Sve zajedno ne vredi više od pet funti, a ni lista poroka u kojima je uživao, bar kad su čulne radosti u pitanju, nije mnogo bogatija. Nekoliko cigareta, nekoliko zalogaja mesa, par novčića ukradenih od služavke, dve posete bordelu (oba puta je pobegao), neiživljena strast prema gazdarici u Plimutu, jedan izliv besa – i to bi bilo sve.
Sam Gandi je u svojim tridesetim godinama položio zavet bramačarja, koji podrazumeva ne samo obuzdavanje telesnih strasti, već i suzbijanje svih čulnih želja. Taj zavet je moguće održati samo uz posnu ishranu, a pogotovo treba izbegavati mleko, jer ono budi seksualnu želju. I na kraju, onaj ko želi da živi u miru sa samim sobom i ostalim ljudima, ne sme imati bliske prijatelje niti gajiti posebne simpatije prema bilo kome.
Gandi je mislio da su bliska prijateljstva opasna, jet „prijatelji utiču jedan na drugog“, a prijateljska odanost može odvesti na pogrešan put. To je verovatno istina. Ako čovek voli Boga, ili ceo ljudski rod, neće dati prednost samo jednoj osobi. Upravo tu počinje odvajanje humanističkih nauka od religije…
Na kraju krajeva, Gandi nije imao iskustva sa totalitarizmom. Rođen je 1869, i sve je gledao kroz prizmu svoje borbe za oslobođenje Indije. Britanska vlada je imala obzira prema njemu, a on je to koristio da bi uticao na javno mnjenje. Kao što se vidi iz pomenute izjave, verovao je da može „promeniti svet“ i trudio se da njegove ideje čuje što više ljudi. Nažalost, te ideje nemaju nikakvog smisla u zemljama u kojim protivnici režima bez traga nestaju preko noći. Kada nema slobode štampe i slobode okupljanja, nemoguće je izneti kritiku na račun vlade, a kamoli pokrenuti pobunu. Da li Rusija sad ima svog Gandija? Čak i da ga ima, šta on može da uradi? Jedino što ostaje ruskom narodu jeste masovna građanska neposlušnost, a sudeći po onome što se dešavalo za vreme velike gladi koja je opustošila Ukrajinu, ni to neće biti od velike pomoći. Metoda nenasilnog otpora dobro se pokazala u borbi protiv kolonijalne sile, ali pitanje je da li se one može primeniti i van Indije, recimo za smenu režima.
Koliko je Gandi zaslužan za to što se do 1945. u britanskoj javnosti stvorila atmosfera podrške nezavisnosti Indije? Da li je on svojom istrajnošću i miroljubivošću doprineo suzbijanju netrpeljivosti i mržnje, kao i uspostavljanju diplomatskih odnosa? Odgovor je više nego jasan. Gandi vam može biti odbojan kao pojava; možda mislite da nije bio nikakav svetac (nije se ni on sam tako izjašnjavao), ili da je isposništvo bilo samo maska za njegove nehumane i ekstremističke pobude – ali, kad ga posmatrate kao političara i uporedite ga sa drugim političarima našeg doba, ne možete a da se ne zapitate kako li je samo uspeo da iza sebe ostavi tako čist miris!
1949.
Džordž Orvel: U utrobi kita, eseji, priče, članci Str. 84-91, Lom, Beograd 2016. izabrala i prevela s engleskog Mirjana Radmilović
Izvor: Makroekonomija
