Piše: Đakon Pavle Lješković
Dok posmatra scenu krštenja na Jordanu u italijanskom filmu „Jevanđelje po Mateju“ iz 1964. godine, gledalac ima utisak da u momentu kada Hristos prilazi sv. Jovanu Krstitelju cijela priroda zanijemi pred veličanstvom i ljepotom tog prizora! Pri snimanju scene, reditelj je koristio, za ono vrijeme, nove pokrete kamere u, kako se u jednom od brojnih intervjua i sam izrazio, skoro dokumentarnim kadrovima. Njegov film se u mnogo čemu razlikuje od ostalih koji su rađeni na temu Hristove propovijedi, budući da je lišen holivudske estetike, glamura i patetike. Za glumce su namjerno izabrani naturščici.
Takođe, reditelj se trudi da priča jevanđelja po Mateju jednostavno teče, pri čemu se strogo vodilo računa da u scenariju ne bude improvizacija, već da svaki dijalog u filmu bude direktno iz jevanđeljskog teksta. Iz svega rečenog se može zaključiti da je film radio neko ko dobro osjeća duh jevanđelja i odlično poznaje hrišćansku kulturu. Sve to ne bi bilo nimalo neobično da reditelj filma nije Pjer Paolo Pazolini, u to vrijeme poznati ljevičarski aktivista i ateista, koji je u više navrata i prije i posle snimanja filma javno kritikovao djelovanje Rimokatoličke crkve. Međutim, u tim javnim istupima gotovo uvijek se trudio da ne povrijedi osjećanja vjernika. O njegovoj prosvećenosti i otvorenosti za drugo i drugačije mišljenje svedoči i činjenica da se odazvao na dijalog Rimokatoličke crkve sa nevjerujućim umjetnicima, koji je 1962. godine papa Jovan 23. inicirao u Asiziju.
Nekih godinu dana prije donošenja zakona o vjerskim zajednicama koji je uzrokovao veličanstvene litije, na jednoj od crnogorskih televizija je emitovana emisija u kojoj kao da su se učesnici naprosto utrkivali u svojoj neobavještenosti i nepoznavanju pravoslavne vjere i kulture. U tome je prednjačio gost emisije koji je istakao mišljenje da su pravoslavne ikone i freskopis lišene radosti, te da , po njemu, imaju skroman umjetnički domet, pri čemu mu je posebno zasmetao način na koji se na ikonama prikazuje lik sv. Petke!? Iz ovoga zaključujemo da taj čovjek jednostavno ne zna kakav ugled i značenje pravoslavna ikona i freskopis imaju u svetskoj kulturnoj baštini. Uostalom i sam Pazolini je više puta isticao da je lik glavnog glumca za svoj film birao po uzoru na lik Hrista u vizantijskoj ikonografiji. Uopšteno posmatrano, značajan broj naših javnih djelatnika – političara, glumaca, reditelja, radijskih komičara i svih ostalih koji polemišu protiv Crkve, su uglavnom ljudi koji nikada nisu prisustvovali nekom pravoslavnom bogosluženju, pa samim tim nisu ni osjetili radost bogojavljenske liturgije na kojoj se, nakon zaamvone molitve, poju prelijepi tropari , koji spadaju u sam vrh crkvene poezije, nakon kojih slijedi čin osvećenja vode. Iz neznanja o svojoj hrišćanskoj kulturi i tradiciji rađa se neprosvećenost, a neprosvećenost najčešće uzrokuje mržnju. Upravo je ta mržnja dovela do toga da se Crkva ovih dana, mahom u komentarima na bezmalo svaki tekst vezan za nju na raznim internet portalima, optužuje za neke stvari sa kojima nikako nije mogla imati veze, kao što je strašni događaj na Cetinju. Mržnja dovodi i do paljenja automobila koji je koristio sveštenik Mijajlo Backović. Mržnja onemogućava i svaki civilizovani dijalog sa Crkvom.
Kada su Pazolinija svojevremeno upitali kako se dogodilo da baš on kao nevjerujući čovjek snimi film o Hristu, on im je odgovorio na sledeći način: “ Ako znate da sam nevjernik, onda me poznajete bolje od mene samog. Možda sam i nevjernik, ali sam nevjernik koji gaji nostalgiju za vjerovanjem“. Nostalgiju i čežnju za vjerovanjem je gajio i Anton Pavlovič Čehov. Iako se većinu svog života izjašnjavao kao agnostik, to ga nije sprečavalo da se divi pravoslavnoj kulturi i bogosluženju. Za njega se zna da je često išao u crkvu i pojao za pjevnicom. Zbog toga u njegovom grandioznom književnom opusu nema baš ničega što bi uvrijedilo osjećanja vjernika. Međutim, postavlja se pitanje da li je moguće da ozbiljne domete u kulturi i bilo kojoj društvenoj oblasti koja afirmiše osnovne ljudske vrijednosti ostvari osoba koja u sebi gaji bilo kakav oblik mržnje, pa i onaj prema Crkvi?
Sa druge strane, ko od nas hrišćana može sa sigurnošću da kaže da se, za razliku od neprosvećenih ateista, nevjerujući ljudi u čijim srcima nema mržnje prema Hristu, na končini neće na neki tajanstven način susresti sa milošću i ljubavlju Gospodnjom? Nije li nam Gospod u jevanđelju po Luki poručio sledeće: „Ko nije protiv vas, sa vama je“ (Lk. 9,50)!
Izvor: Pouke
