Piše: Žarko Marković
Danas (subota) je bilo planirano da se svečano obučemo i izađemo do biračkih mjesta da bismo odbacili nametanja „neizabranog stranca“ i odluku CIK-a o oduzimanju mandata predsjedniku Republike, ali od toga neće biti ništa. U stvari, možemo doći do birališta, otprilike svako već dobro zna gdje glasa, ali tamo neće zateći ni biračke odbore, ni glasačke kutije, a ni referendumske listiće. Zašto ćemo „poljubiti vrata“ treba da objašnjavaju oni kojima je to posao.
U petak smo se sjetili 34. godišnjice formiranja Narodne skupštine. Ulazimo u period godišnjica tih ratnih zbivanja, slijedi parafiranje pa potpisivanje Dejtona, zatim 9. januar, a krajem februara sjećaćemo se i prvog Ustava Srpske. Baš devetog bismo mogli na referendum na koji nećemo danas, a da li ćemo, opet moraju da pojasne oni kojima je to posao.
Nagazna mina za Crnu Goru – Rezolucija o genocidu u Srebrenici
Reakcije povodom godišnjice parlamenta uglavnom liče jedna na drugu, tek poneka se ističe konkretnijim stavom. Dušan Kozić, ratni premijer, danas na čelu Asocijacije stvaralaca, veli da nas je te 1991. „izvukla sabornost“, što ne vidi u današnjem sazivu parlamenta. Snagom jedinstva „iznuđena“ su dejtonska rješenja, dodao je Kozić, zaključivši da je u to vrijeme Skupština bila ključna institucija.
I danas izgleda da je ključna, jer sve bitne odluke na kraju bivaju donesene u tom domu, uz jednu bitnu razliku – sabornost, a samim tim i jedinstvo, ne postoje. Neko će reći da danas nismo ugroženi kao 91, o čemu se da voditi polemika, ali nije baš da nikako nismo ugroženi. Danas na političkoj sceni djeluju i oni koji sa onim drugima „ne bi ni u crkvu ni u džamiju“, a ni ovi drugi ne štede riječi na račun onih prvih. I traje to bezmalo deceniju.
Još jedna razlika postoji. Prvi saziv Narodne skupštine činile su uglavnom ozbiljne intelektualne gromade u odnosu na ono što u parlamentarnim klupama sjedi danas. To je možda i srećna okolnost, jer, eto, danas nismo toliko ugroženi, ali nikako nije dobar znak za dane, mjesece i godine koje predstoje, a što je najgore, ništa ne sluti da će na listama naredne godine sastav likova koji će na kraju dobiti mandate biti drugačiji.
Skupština valjda treba da naređuje premijeru, vladi i ostalima koji čine vlast, a ne da bude obrnuto. Ono što se desilo u proteklih sedam dana, počev od sjednice parlamenta pa nadalje, kao i sve u Srpskoj, nailazi na dvojaka tumačenja. Da li je na sceni bila kapitulacija ili stabilizacija, odgovor ne mogu dati ni oni kojima je to posao. Stoga ostaje samo nada da neke buduće generacije za još 34 godine neće o aktuelnom sazivu i aktuelnom trenutku govoriti da su Srpsku vodile intelektualne gromade u odnosu na ono što oni imaju u političkoj ponudi.
Izvor: Glas Srpske
