Piše: Đuro Radosavović
Zašto noćas tako ćute građani, tako strašno, čudno? Zašto tako ćuti NVO sektor?
Svi su se ućutali jer čekaju i dobro znaju, ko je sa kim koliko soli pojeo. Neće da se zamjeraju moćnicima i dalje, čak i kad se vidi jasno i javno što su sve radili ljudima i koliko su para sebi u džep mećali. Neće niko da se oglasi, ne zato što se plaše, neće da pisnu jer su oportunisti. Šeruju, ali ne komentarišu, negoduju, ali se ne uključuju. Sve u rukavicama, lukavo i oprezno.
Evo primjera: imenom i prezimenom navedeni su momci iz Bara koje su policajci batinali. Piše lijepo, da će “Klisića da polomi 50 dobrovoljaca”, a da će “Pečurica, Kasalica, Petrić i Đorđević da dobijaju po prknu”. Piše, “dobijaju”, baš tako piše. Što to znači? Da su ih tadašnji predstavnici vlasti, koji su očigledno prešli na stranu kriminala, tukli zbog mišljenja i mimova. Ili je krimen što su previše srbovali? Niko ništa, nikome ništa. Zašto? Nisu bili poželjna “opcija”? Možda zato što pomenuti nisu bliski “strukturama”, nisu na liniji, od njih nema vajde i koristi ako ih neko pomene. Sve je kalkulacija. Prebijeni su građani države Crne Gore od strane policije Crne Gore, po nalogu biznismena iz kafića.
Takođe, vidi se u prepiskama nekadašnjih prvaka tužilaštva i policije sa njihovim mutnim nadređenim biznismenom, da se prebrojavaju pred izbore i da Peđa Bošković i ekipa urgiraju da se određeni ljudi iz Berana primoraju da ostanu kući na dan izbora. Zamislite nekog običnog čovjeka iz Berana koji živi, odnosno preživljava u gradu na sjeveru Crne Gore, gradu kom je uništena ekonomija i budućnost. Taj čovjek, osnovao je porodicu, želi da radi, sigurno je vrijedan i radan pet puta više nego neko ko je blizak bio DPS-u. Sigurno da na poslu ne propagira ništa jer zna cijenu toga. Napomenimo da on radi u privatnoj firmi, jasno mu je mnogo toga i vjerovatno ćuti iako ima svoje mišljenje o politici, državi, društvu i sistemu. Upravo taj čovjek sigurno revnosno ide na posao i odire se maksimalno da bi se dokazao i da bi sačuvao to radno mjesto, kako bi porodici obezbijedio egzistenciju.
Trinaestojulski ustanak: sabor sloge u kojem nije bilo četnika i partizana
Ali stigne direktiva jedne nedjelje da mora da ostane kući, da ne izađe na glasanje, jer nije siguran nekoj ekipi koja provjerava sigurne glasove. Sigurnije je tako, da ne vrda, da ne kontrira. Zamislite tu nedelju, to poniženja radnika zaposlenog u privatnoj firmi. Zamislite tu nepravdu i sramotu. I? Nikome ništa, niko ne pita za te ljude, za prezrenu slobodu i demokratiju. Možda su ti Beranci i dobro prošli, da ne dobiju po prknu kao Barani.
Eto kakvi su nam bili policajci, patriote, načelnici, tužioci, biznismeni, ministri odbrane, robinhudovi, novinari i analitičari. Svi na spisku, svi u imeniku nekog mutnog biznismena koji je uređivao državu i živote, vedrio i oblačio. Uz to, katkad se i sprdao sa njima, što je i normalno kad koristi ljude kao marionete. Kad nekoga kupiš, možeš da mu radiš što oćeš. Bukvalno.
Neko je dobio pare, neko funkciju, a neko po prknu. Ko zna što će sve da ispliva, zato mnogi i ćute, čekaju da možda budu zanimljivije neke druge poruke, pa da odahnu.
Izvor: Vijesti
