Piše: Slobodan Antonić
Svetozara Markovića (1846—1875) sledbenici su, neko vreme po njegovoj smrti, smatrali gotovo za sveca. Na Veliki četvrtak 1866. Marković je morao da izvadi zub. Uzeo ga je Pavle (Paja) Mihailović (1845—1915), pa ga je pažljivo čuvao sve dok i sam nije osetio da mu se bliži poslednji čas. Onda pozva Dragišu Lapčevića (1867—1939) i njemu predade Svetozarev zub „na dalje čuvanje“ (ovde 88).
Lapčević je umro uoči rata, koji je opustošio Srbiju, te se verovatno i ovaj zub izgubio. Za moju generaciju pak, a ja sam gimnaziju upisao 1974. godine, Marković je već bio jedan od simbola poretka, koji smo doživljavali kao izrazito birokratizovan i beskrajno dosadan. Markovića su nam, naravno, pominjali u gimnaziji i na fakultetu, ali ga zapravo niko od nas nije čitao.
Međutim, dobre knjige uvek nađu put. Meni je do ruku, u nekoj knjižari, dopalo fototipsko izdanje Markovićeve Srbije na istoku (1872), koje je štampala niška Gradina o stogodišnjicu prvog izdanja te knjige. Cena je bila bagatelna, a odmah mi se svideo arhaični jezik i slog, te sam uzeo primerak. Završavao sam tada magistarski rad i uopšte nisam nameravao da čitam Markovića, ali kad sam počeo, jednostavno nisam mogao da se zaustavim. Zaista, ta knjiga „vršila je magični uticaj na sve one koji su s njom u doticaju“ (ovde 255), i ja sam je odmah lično postavio u sam vrh omiljene sociološke literature.
Svetozara sam, docnije, još pažljivije i sistematičnije čitao, dok sam pisao odrednice za našu kolektivnu monografiju o Srbiji 1903—1914. (ovde). Od tada, kad god govorim svojim studentima da je postojalo doba kada su i talentovani dvadesetogodišnjaci umeli da napišu vrhunska dela — jer nisu gubili vreme gledajući po internetu koještarije i igrajući igrice — pored čudesne Moderne Germanije (1912), koju je Mirko Kosić (1892—1956) napisao sa samo 20 leta, obavezno pomenem i veličanstvenu Srbiju na istoku, koju je Marković objavio kada je imao svega 26 godina.
Kada sam bio II razred gimnazije pala je stogodišnjica smrti Svetozara Markovića, koja je obeležena je na najvišem državnom nivou i koju posebno želim da opišem.
Toga dana, 10. marta 1975, pre podne su pred njegovu spomen—bistu, kod Univerzitetske biblioteke u Beogradu, položeni venci Predsedništva SR Srbije, Republičke konferencije SSRN, Skupštine SR Srbije, Izvršnog komiteta Predsedništva CK SK Srbije, Izvršnog veća Srbije, grada Beograda, kao i mnogobrojnih škola i preduzeća koji su nosili njegovo ime.
Popodne je u industriji poljoprivrednih mašina „Zmaj“ u Zemunu ansambl Narodnog pozorišta iz Beograda izveo premijeru scenskog prikaza suđenja Svetozaru Markoviću.
Uveče je, na Kolarčevom narodnom univerzitetu, održana svečana akademija. kojoj su prisustvovale najistaknutije ličnosti društveno—političkog života Srbije i Jugoslavije:
- potpredsednik Predsedništva SFRJ Petar Stambolić;
- predsednik Skupštine SFRJ Kiro Gligorov;
- predsednik Savezne konferencije SSRNJ Dušan Petrović Šane;
- predsednik Predsedništva SR Srbije Dragoslav Marković;
- predsednik CK SK Srbije Tihomir Vlaškalić;
- predsednik Skupštine SR Srbije Živan Vasiljević;
- član Predsedništva SFRJ Stevan Doronjski;
- član Predsedništva CK SKJ i član Predsedništva SFRJ Fadilj Hodža;
- član Izvršnog komiteta Predsedništva SKJ Ali Šukrija;
- predsednik Predsedništva SAP Kosova Džavid Nimani;
- Predsednik Predsedništva SAP Vojvodine Radovan Vlajković (ovde 1).
Kao što se vidi, svi najviši politički funkcioneri Srbije došli su na svečanu akademiju. Nije došao Tito, ali svi iz Srbije su bili tu. Pola veka docnije, o stopedesetogodišnjicu njegove smrti, 10. marta 2025, sasvim druga slika. Svetozara Markovića gotovo više niko da i ne pominje. Svetozar je pao u zaborav. Grad Svetozarevo, koji je ime dobio u čast stogodišnjice Markovićevog rođenja (1946), od 1992. godine ponovo se zove Jagodina.
Iz naziva Univerziteta u Kragujevcu „Svetozar Marković“ (od 1975) uklonjeno je Svetozarevo ime (1992). Najviša nagrada Udruženja novinara Srbije „Svetozar Marković“, ustanovljena 1967, ukinuta je 2001. godine. Ne postoji više ni nagrada „Svetozar Marković“ koju su dobijali učenici osnovne škole za izuzetni uspeh pokazan u društveno-humanističkim predmetima (ja sam je 1974. dobio za istoriju). Večna vatra, na spomeniku „lučonoše socijalizma u Srbiji i na Balkanu“, koja je gorela u Jagodini, odavno je ugašena. Svetozara se povremeno sećaju još samo maliciozni kultur—tregeri inverznog nacionalizma, naglašavajući da je, navodno, „bio prvi koji je upotrebio izraz `Velika Srbija`” u svojoj kritici „velikosrpske politike Kneza Mihajla“…
Samo je Srpska pravoslavna crkva, 10. marta 2025, na gradskom groblju u Jagodini, održala parastos Svetozaru Markoviću. Jagodinsko sveštenstvo „pomolilo se za pokoj duše služitelja Božijeg Svetozara“. Tom prilikom, venac na grob ovog 29—godišnjeg mladića položila je direktorka Gimnazije u Jagodini, škole koja je zadržala Svetozarevo ime. Drugi venac je postavila direktorka Kulturnog centra Jagodina, ustanove koja je takođe sačuvala naziv „Svetozar Marković“.
Ovaj parastos održava se od 2023. godine, na inicijativu tamošnjeg gimnazijskog veroučitelja Uglješe Uroševića. Porodični grob Markovića obnovili su članovi jagodinskog udruženja „Oslobodilac“, koji rade i na digitalizaciji literature o Svetozaru.
Vlasti su zaboravile Svetozara, ali kako vidimo, ne i ljudi iz naroda. Posebno je lepo pomirenje Markovića i Crkve. Svetozar je podizan kao hrišćanin. „Njegova porodica ga je naučila da čita, a kakvo je štivo postojalo u to doba u Srbiji osim crkovne literature? Prisluživao je u oltaru, pevao je u crkvenom horu, u školi je učio veronauku, žitija svetaca, svetu liturgiju i istoriju Srpske pravoslavne crkve“ (ovde 237).
Ipak, kada je odrastao, Marković se izjašnjavao kao ateista. „On je tvrdio da je odbacio veru još na Velikoj školi u Beogradu“ (1863—1866; ovde 234), pa je — osim mnogih njegovih napisa protiv religije — zabeleženo da nije skidao ni kapu u prisustvu verske povorke (ovde 194).
Međutim, nenadano pavši u Trstu u postelju (1875), a ne znajući kome da se obrati, Marković je poslao po tamošnjeg srpskog pravoslavnog sveštenika. Đakon Bogoljub Taponarski prebacio ga je iz hotelske sobe u bolnicu i obilazio ga do poslednjeg dana. „Đakon Toponarski predstavljao je Crkvu i u izvesnoj meri Marković je svakako našao utehu u njegovom prisustvu. Što se tiče Srpske pravoslavne crkve, Marković je umro kao hrišćanin“ (ovde 232).
Zato su okolnosti Markovićeve smrti uzbudile javnost. „Srbi su smatrali pokajanje bludnog sina na samrtnom odru čudom, ne velikim čudom ali daleko od malog. I kada su čuli da se na samrti Svetozar Marković vratio Srpskoj pravoslavnoj crkvi, vernici u Srbiji su se krstili i divili čudu. Ova vest je porazila srpske intelektualce i izazvala je nelagodnost u njima. Kao i biografi Svetozara Markovića, i oni su smatrali da je ovo u suprotnosti s njegovim karakterom i da predstavlja slabljenje volje pod uticajem bola i straha. A njegovi neprijatelji, koji su bili spremni da ismeju njegovu smrt, zaćutali su“ (ovde 234).
I tako, neko ko je bio simbol ateizma i koga su na državnom nivou štedro slavili, pao je – naravno, sasvim neopravdano, što je druga krajnost – u zaborav. I gotovo jedini koji ga se još sećaju, kao što smo videli, jesu „mali ljudi“ i dobra stara SPC.
Tako karakteristično za našu istoriju. I tako poučno za sve nas…
Izvor: Život crkve
