Za Žurnal preveo: M. M. Milojević
Šta je činiti sa zapanjujućom industrijom ‘ukradi i izvezi’
Prošetajte ulicama Londona i moći ćete da primetite dve stvari. Prvo, iako su mnogi pešaci prilepljeni za ekrane svojih telefona, nekolicina njih, s vremena na vreme, gleda preko ramena, osmatrajući da li im se velikom brzinom približavaju napadači. Drugo, neki luksuzniji automobili, posebno terenci, imaju zabravljene volane. To ne znači da je Britanija postala „zemlja bezakonja“, kako se žale vladini kritičari. Ali obe stvari su znaci nečega zabrinjavajućeg: kriminalne delatnosti koja obuhvata čitav svet, ali je najuspešnija u Britaniji. Nazvali smo je „Veliko lopovsko preduzeće, Int“ (Grand Theft Global Inc).
Skupa potrošačka dobra sve češće se krade u bogatim delovima sveta i izvozi na udaljena tržišta. Teško da je reč o novoj zamisli. Tokom devedesetih godina dvadesetog veka evropski automobili i elektronski uređaji slati su na istok u nekadašnje komunističke zemlje. „Posetite Albaniju“, išla je jedna šala, „Vaš automobil je već tamo“. Ono što je novo jeste da ova kriminalna aktivnost obuhvata čitav svet, i da održava sofisticirani lanac snabdevanja. London je najbolje mesto da se vidi kako ona funkcioniše, iako bi i druga mesta trebalo da pripaze. Poslovni model Velikog lopovskog preduzeća se širi.
Otprilike sedamdeset hiljada telefona je ukradeno u Londonu prošle godine – skoro jedan na svakih stotinu ljudi. Britanija čini 40 odsto krađe telefona u Evropi (Broj krađa telefona i drugde je u porastu: četrdeset hiljada Parižana oprostilo se od svojih uređaja prošle godine). Omiljeni metod britanskih kradljivaca jeste da priđu otpozadi na električnom biciklu, zgrabe telefon koji nije zaključan i smeste ga u Faradejev kavez kako bi sprečili praćenje; najveći deo pokupljenih telefona završi u Kini. U međuvremenu, oko 130.000 automobila je ukradeno u Britaniji prošle godine, što je rast od 75 odsto tokom jedne decenije. Terenci (SUV) su popularne mete, zato što se izvoze u zemlje Persijskog zaliva i afričke zemlje, gde su pogodni za kretanje lošim putevima.
Iza svega ovoga stoji kriminalna organizacija koja ima sve odlike uobičajenog svetskog poslovanja, uključujući pružaoce specijalističkih usluga i besprekornu komunikaciju. Premeštanje dobara širom sveta predstavlja dodatne troškove, ali udaljenost je pogodnost, ne problem (feature, not a bug): Veliko lopovsko preduzeće zavisi od dostavljanja dobara na mesta gde ih nije moguće lako naći. Afričke države raspolažu sa slabim kapacitetima da provere da li su automobili ukradeni. Kina ne otežava prodaju ukradenih telefona. Tržište je zapanjujuće efikasno. Aprila 2024. godine poplava je oštetila mnoge automobile u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, i prodavci su se suočili sa poteškoćama da zamene ova vozila. U narednim mesecima, britanska policija je zabeležila oštar rast krađa terenskih vozila.
Velikom lopovskom preduzeću kao da je suđeno da nastavi da raste. Kako Afrika i Azija postaju bogatije, potražnja za skupim dobrima će samo rasti – i ulice izuzetno bogatih svetskih gradova nude ponudu dobara koje lopovi mogu da pokradu. Povrh toga, mnoge bogate zemlje jedva da nadziru sopstveni izvoz. Stvari dodatno komplikuje moralni rizik. Naime, gubici koji se trpe zbog delovanja Velikog lopovskog preduzeća u osnovi se preraspoređuju na sve potrošače putem viših troškova osiguranja. To znači da niko nema naročito snažan interes da se time uopšte bavi.
No, ovim problemom bi se moralo pozabaviti. Neki sugerišu da bi trebalo izvršiti pritisak na države u kojima završava ukradena roba. To po svoj prilici neće dati željeni efekat: one imaju malo razloga da prekinu ovu trgovinu, čak i ukoliko bi to mogle da izvedu. Bolja ideja jeste zaustaviti Veliko lopovsko preduzeće na granici. Ometanje izvoza donelo bi izvesne troškove, ali od transportnih kompanija se može tražiti da budu upoznate sa svojim klijentima, kao što banke moraju da pomognu u borbi protiv prevara, pranja novca ili kršenja sankcija. Na primer, prilikom rezervisanja kontejnera mogla bi se tražiti identifikaciona isprava sa fotografijom poručioca.
Kako stoji stvar sa pritiskom na proizvođače? U prošlosti, regulativa ih je prisiljavala da naglasak stave na sigurnost, dodavanjem uređaja koji, na primer, otežavaju krađu automobila. Međutim, brzi razvoj tehnoloških rešenja koja olakšavaju provale i krađu automobila ukazuje da nije jednostavno doći do zadovoljavajućeg regulatornog rešenja. Britanski poslanici koji kritikuju američku kompaniju Epl greše što veruju da bi neke manje izmene mogle da reše problem otimanja telefona.
Na kraju ostaje delovanje policije, koje je ostavljeno u zapećku. Žrtve pljački čupaju kose kada uspeju da pronađu gde se nalazi ukradeni automobil ili telefon a policija uprkos tome ne radi ništa. Nijedan od velikih igrača u Velikom lopovskom preduzeću nije uhvaćen. Vlasti bi trebalo da se upuste u obračun sa njihovim najnovijim trikovima tako što bi kriminalizovale posedovanje alatki za provale, i plenidbom električnih bicikala kod kojih brzina nije ograničena do zakonom propisanog nivoa, a koji sada služe kao idealna vozila za bekstvo gradskih prestupnika.
Povrh toga, policija bi trebalo da razume sa čime je uopšte suočena. Sadašnje policijske snage ne sagledavaju krađu kao zločin koji nanosi „visoku štetu“, no nekažnjivost kradljivaca narušava poverenje u zakoniti poredak, a ponekad su iste bande takođe uključene u nasilne zločine i trgovinu narkoticima. Lokalnim policajcima je prepušteno da se pozabave ovim zločinima, iako su im na raspolaganju tanki resursi. Da bi se ozbiljno ušlo u rešavanje problema Velikog lopovskog preduzeća policija ovaj fenomen mora prepoznati kao organizovanu kriminalnu strukturu, što je ono nesumnjivo postalo.
Izvor: The Economist
