Piše: Marko Sojiljković
Ramba Amadeusa teško je obuzdavati i usmjeravati; on zapravo preuzima film i od njega pravi svoj šou. S obzirom na to da se ne drži teme po svaku cijenu, već intuitivno ubacuje gegove i kratke štoseve, konzistenciju je teško tražiti
Sarajevo film festival poslednjih godina postao je plodno tlo za dokumentarce o muzičarima iz bivše Jugoslavije, njihovim karijerama i poduhvatima. Imali smo tako Seju Seksona i Zabranjeno pušenje u „Svetlima Sarajeva“ (Srđan Perković, 2022), Srđana Jevđevića i Kultur Shock u filmu „Grandpa Guru“ (Silvio Mirošničenko, 2023) i Zorana Predina i sastav Lačni Franz, kao i njegovu solo karijeru u filmu „Praslovan“ (Slobodan Maksimović, 2024).
Ove godine premijerno su prikazana dva jugoslovenska rokumentarca: „Treći svijet“ Arsena Oremovića o grupi Haustor (uskoro stiže i na Filmski festival Herceg Novi), te „Radio Rambo Amadeus“ Dušana Varde o „svjetskom mega caru“ i njegovom projektu 24/7 radija. Prvi je uvršten u zvaničnu dokumentarnu konkurenciju, dok je drugi imao premijeru na otvorenoj pozornici preko puta Vijećnice, van takmičarske selekcije.
Začetak ideje
Za početak, pokušajmo da definišemo ko je i šta je Antonije Pušić, tj. Rambo Amadeus. Muzičar i multiinstrumentalista svakako. Revolucionar koji je izbrisao strogo definisane granice između žanrova. Kreativac, hedonista i humorista. Ekološki aktivista i „filozof amater“. Jedriličar i „jadranski moreplovac“. Javna ličnost, propagandista i samoreklamer. Ali pre svega, performer i šoumen. Rambo će izvoditi svoju predstavu, skriptiranu ili ne, kad god za to ima priliku, tj. publiku, pa makar u njoj bio jedan čovek ili, pak, samo kamera.
Raditi dokumentarac o takvoj ličnosti svakako je zabavno, ali može biti i teško i nepredvidljivo u smislu strukturiranja svega toga u koncizno delo koje ima „glavu i rep“. Svako ko se nečega takvog dohvati izlaže se riziku da mu Rambo preotme projekat i zavrti ga u nepredvidljivom pravcu, ili čak više pravaca. Dušan Varda je pokušao, ali…
Okosnicu filma čini Rambov projekat pokretanja sopstvene radio-stanice. Navodno je tokom pandemije korone shvatio da je, iako „svetski mega car“, ipak smrtan, pa je dobio poriv da za sobom ostavi neko nasleđe. Radio sa njegovom muzikom, razgovorima sa gostima i uključenjima (malobrojnih) slušalaca učinio mu se kao dobra ideja.
Rambo: Ne znam jesam li pipnuo, pljesnuo ili štipnuo novinarku
Konkurencija za takvo nešto nije velika: jedan je Rambo Amadeus i teško da bi se neko drugi takvog nečeg dosetio. Plan je da radio sa striminga ode i u „fizički“ etar preko dve male, lokalne radio-stanice u brdima iznad Boke. Jer, ma koliko radio kao medij patio od krize ideja ili bio zatrpan lošim vestima i muzikom, ipak je preživeo televiziju, pa opstaje i u doba interneta i sadržaja na zahtev.
Bez objašnjenja
Avantura sa radijom još traje (makar i po inerciji, jer Rambo Amadeus svakako nije naročito uporan i konzistentan tip koji bi nešto gurao na silu ako mu ne ide), ali nije jedino što protagonista i režiser propagiraju u filmu. Tu su još i ideje o muzici, hedonizmu, jedrenju, odgovornoj propagandi korisnih stvari i ispravnih ideja, ekologiji i održivosti razvoja, kako ličnog, tako i društvenog, te o ostavljanju nečeg svog i autentičnog u nasleđe budućim generacijama.
U tom smislu, imamo i isečke i kratke analize Rambovih kultnih pesama, snimke nastupa novijeg datuma, i to ne samo muzičkih, već i u pozorištu i na tribinama i konferencijama, svedočanstva Rambovih saradnika, prijatelja i poklonika i njegove „solo-tačke slobodnog stila“.
Rekosmo, takvu ličnost teško je obuzdavati i usmeravati, pa Rambo zapravo preuzima film i od njega pravi svoj šou. S obzirom na to da se ne drži teme uvek i po svaku cenu, već intuitivno ubacuje gegove i kratke štoseve, nekakvu konzistenciju je teško tražiti.
Čini se da mu režiser Varda nije dorastao, tj. da se film, u montaži Branislava Godića, sklapa od obilja materijala koji im sam Rambo servira gotovo serijski. Takav materijal ne može biti konzistentan po pitanju kvaliteta, ali fore su uglavnom smešne, a zrnca mudrosti većinom na mestu.
Srećom, ni film ne traje preterano dugo, tek 73 minuta, pa je u suštini zabavan, čime se servisira publika koja Ramba Amadeusa voli, ceni i gotivi, ali neku novu teško da će privući. Neće ni nekim novim klincima objasniti Rambov fenomen, stvaralački ili društveno angažovani. Za tako nešto je ipak potrebno više strukture.
Izvor: Pobjeda
