Piše: Redakcija
Obznanjivanje odluke žirija o ovogodišnjim laureatima Trinaestojulske nagrade ujedno je označilo i početak političkog i aktivističkog vodvilja koji već desetak dana privlači pažnju javnosti i puni medijske sadržaje. Dio političkih struktura i nevladinih organizacija svoje nezadovoljstvo odlukom žirija nastoji da iskoristi za političke obračune, pa čak i kao okidač za pokretanje demonstracija.
Sa suprotstavljenih strana svakodnevno se čuju glasovi koji zastupaju svako svoju stranu istine, po pravilu kroz prizmu unipolarne isključivosti, a maksimalizam nezadovoljnika poprima čak i ucjenjivačke i prijeteće tonove. Takva se rasprava, ma koliko promašena i besmislena bila, može pripisati pluralizmu javnog prostora i slobodi javne riječi.
Problem je, međutim, izostanak možda i najbitnijeg glasa, onog koji pripada osnivaču i pokrovitelju Trinaestojulske nagrade. Zbog toga redakcija Žurnala smatra da svako bavljenje problemom ovogodišnje dodjele te nagrade treba da uvaži sljedeće:
Osnivač i pokrovitelj Trinaestojulske nagrade je država Crna Gora i ona je dužna da zaštiti dignitet i nagrade, i članova žirija i laureata. Ako je država preko svojih nadležnih tijela ukazala povjerenje žiriju, onda je država u obavezi da uvaži odluke tog žirija.
Žiri razmatra umjetničko djelo a ne valjanost administrativne procedure, tako da je eventualni problem sa katalogizacijom zbirke poezije jednog od ovogodišnjih laureata apsolutno efemeran i irelevantan.
Nagađanja i proizvoljne ocjene o ideološkoj motivaciji odluke žirija u najmanju su ruku nepristojne, pogotovo kada dolaze iz usta onih koji zaboravljaju da je Trinaestojulska nagrada uspostavljena kao mehanizam jednopartijskog nagrađivanja podobnosti, što svaku nagradu dodijeljenu nakon rušenja jednopartijskog sistema čini principijelno vrijednijom od bilo koje nagrade iz prethodne epohe, bez obzira na ugled pojedinačnih laureata i značaj pojedinačnih nagrađenih djela. Nagrada dodijeljena u društvu pluralizma i parlamentarne demokratije sama po sebi vrijednija je od nagrade dodijeljene u autokratskim režimima.
Zbog toga bi bilo hvalevrijedno kada bi Jakov Milatović shvatio da je predsjednik svih građana Crne Gore i kad bi se distancirao od unutrašnjih partikularizama i dnevnopolitičkih zađevica, pa umjesto toga stao u odbranu najznačajnije kulturne i umjetničke nagrade koju dodjeljuje država na čijem čelu sjedi, bez obzira na to što mu laureati možda i nisu po volji. Ako će se nagrada dodjeljivati samo onima koji su njemu po volji, onda se ona treba zvati „Nagrada Jakov Milatović“ a nagradni fond treba da dolazi iz njegovog džepa, nipošto iz budžeta kog pune svi građani Crne Gore.
Ucjene i prijetnje političkih i nevladinih struktura kojima je izložen jedan od ovogodišnjih dobitnika nagrade nipošto ne smiju ostati bez adekvatne reakcije nadležnih predstavnika države Crne Gore, odnosno bez stajanja u zaštitu žirija koji je donio odluku o nagradi, ali i stajanja u zaštitu dobitnika. Takva reakcija bi značila da je država stala i u zaštitu nagrade koju sama dodjeljuje, a izostanak takve reakcije bespovratno bi obesmislio samu svrhu i postojanje te nagrade u budućnosti.
Ovogodišnja dodjela Trinaestojulske nagrade osvijetlila je činjenicu da je Crna Gora zemlja sa unutrašnjim različitostima koje, uz malo dobre volje i međusobnog uvažavanja, mogu skladno da postoje jedne kraj drugih. Nezadovoljnici odlukom žirija postojanje tih različitosti vide kao bolest koju treba liječiti amputacijom. Sada je na državnom vrhu i na nadležnim državnim tijelima, kao „vlasnicima“ Trinaestojulske nagrade da glasno i jasno kažu čijoj su viziji Crne Gore bliži.
