Piše: Aleksandar Molnar
Proteklih dana pojavio se prvi konkretan nagoveštaj jedinog prihvatljivog načina za izlazak iz društveno-političke krize u Srbiji: i Studenti u Blokadi i predsednik Republike Srbije Aleksandar Vučić su se izjasnili u prilog što skorijeg raspisivanja parlamentarnih izbora. Oko ovog rešenja je izgleda uspostavljen konsenzus u Evropskoj uniji i može se pretpostaviti da će njeni organi nastojati da ga svim raspoloživim polugama sprovedu u delo.
Jasno je, valjda, da u postojećim, režimski kreiranim uslovima slobodni izbori nisu mogući, te da bi, pre njih, trebalo promeniti zakonsku izbornu regulativu, srediti biračke spiskove, izabrati nezavisne članove REM-a itd. Da bi se sve to valjano uradilo potrebno je vreme, što automatski znači da slobodni izbori ne mogu biti raspisani do kraja tekuće školske godine (koliko god to ljutilo najnestrpljivije Studente u Blokadi). Pritom se u obzir mora uzeti još nešto veoma važno – Studenti u Blokadi izbore traže pre svega kako bi Vlada koju bude izabrao novi saziv Narodne Skupštine ispunila njihove zahteve formulisane u novembru prošle godine. To, dalje, znači da će mnogo vremena proteći dok se ta kooperativna Vlada, pod uslovom da uopšte proizađe iz izbora, ne formira i ozbiljno pozabavi zahtevima, a pre svega onim prvim, vezanim za pogibiju šesnaestoro ljudi usled pada nadstrešnice u Novom Sadu. Sve u svemu, realno je očekivati da će ispunjavanje studentskih zahteva biti proces koji će se protegnuti na dve (2024/2025. i 2025/2026) školske godine, a možda i na treću (2026/2027).
Pretpostavljena dugoročna dinamika dešavanja dovodi sve nas zaposlene na državnim fakultetima, koji su već pola godine blokirani, do neizbežnog pitanja: hoće li se u međuvremenu išta promeniti? Studenti u Blokadi ni ne nagoveštavaju da će odustati od blokada dok se njihovi zahtevi ne ispune. Većina dekana ćuti, čekajući već po višemesečnoj navici da od Studenata u Blokadi dobiju dozvolu da bilo šta urade. Sve više nastavnika se, međutim, opravdano pita smeju li državni fakulteti da ostanu ovako pasivni?
I zaista, postoje barem tri razloga zbog kojih je njihova zabrinutost opravdana. Prvo, objektivno iščezava šansa za spas akademske godine i, posledično, raste šansa za brojne negativne posledice i po nastavnike i po studente (u koje se ubrajaju i saradnici u nastavi); drugo, javnosti se šalje pogrešna poruka da su nastavnici u celini saglasni sa tim i da zaista ne vode računa ni o nastavi, ni o studentima koji ne učestvuju u blokadama (zbog čega ih vlast konstantno napada); treće, državni fakulteti se izlažu realnom riziku institucionalnog razaranja u (protiv)pravnoj i inspekcijskoj ofanzivi, koju je Vučićevo Ministarstvo prosvete započelo krajem marta i koja bi mogla da se okonča time što bi se za vršioce dužnosti dekana i prodekana imenovali ljudi spremni da, milom ili silom, vaspostave normalan rad visokoobrazovnih institucija. Da je taj proces već započeo sugerišu događanja na Pravnom fakultetu u Beogradu.
Podsećanja radi, 30. aprila uveče svi članovi dekanskog kolegijuma Pravnog fakulteta u Beogradu podneli su ostavke. Iako šira javnost nije obaveštena o njihovim motivima, može se pretpostaviti da nisu želeli da izaberu nijednu od dve opcije koje su im ponuđene: da popuste pred pritiskom Vučićevog Ministarstva prosvete i započnu nadoknađivanje propuštene nastave ili da popuste pred pritiskom Studenata u Blokadi da fakultet ostane blokiran i da trpe sve pravne (a naročito krivičnopravne) konsekvence. Iako je za njih to možda bilo spasonosno rešenje, za Pravni fakultet svakako da nije, pošto će izbor između pomenute dve opcije sačekati vršioce dužnosti dekana i prodekana koji ih budu nasledili. Obaveze izbora neće biti samo ako ne bude dobrovoljaca i ako Vučićevo Ministarstvo prosvete samo postavi vršioce dužnosti dekana i prodekana i preko njih započne sa odblokiravanjem Pravnog fakulteta – ako treba i uz pomoć policije i javnog tužilaštva. No, Vučićevo Ministarstvo prosvete možda i neće toliko žuriti da preko svojih poverljivih ljudi uđe na fakultet, već će pustiti da primena protivustavne i protivzakonite Uredbe o normativima i standardima uslova rada univerziteta i fakulteta iz marta 2025, temeljno zatruje odnose među nastavnicima i Studentima u Blokadi, pa da onda lakše uspostavi kontrolu nad temeljno ruiniranom institucijom.
Pravni fakultet je tako postao prva karika u univerzitetskom lancu Srbije koja je pukla u natezanju između Vučićevog Ministarstva prosvete i Studenata u Blokadi i izvesno je da neće biti poslednja ako se ništa bitnije ne promeni u pozicijama strana u sukobu. Nadgornjavajuće strane, koje vuku lanac u svojim rukama, krivicu za ono što je počelo da se dešava na državnim fakultetima u Srbiji prebacivaće jedni na druge, crpeći argumente iz postojeće situacije i insistirati na tome da manjim zlom sprečavaju ono veće. A ubedljivih argumenata će imati obe strane. Ipak, ako se ovo što nam se dešava posmatra iz malo šire istorijske perspektive, slika se plastično upotpunjava i postaje moguće uočiti određene trendove. Vratimo se zato malo u prošlost i probajmo da u njoj pronađemo nešto što će nam pomoći da se lakše snađemo u postojećoj zapetljanoj situaciji.
Aktuelan (martovski) udar vlasti na državne fakultete je treći po redu od uvođenja višestranačja u Srbiji 1990. godine. Sva tri puta udari su imali karakter odmazde vlasti zbog protesta koji su protiv njih organizovani na državnim univerzitetima. S obzirom na dostignute tekovine pravne države u SFRJ, koje su postepeno razgrađivane u SRJ, vlast se 1992. i 1998. smatrala samoobavezanom da promenama Zakona o univerzitetu stvori sebi odgovarajuće pravne osnove za obračune, pri čemu je za ovaj drugi ostavila sebi toliki manevarski prostor da na državnim fakultetima nije ostalo ni „a“ od autonomije. To što su na kraju bili pošteđeni temeljnijeg razaranja, državni fakulteti (osim tri fakulteta Univerziteta u Beogradu: Pravnog, Elektrotehničkog i Filološkog) mogu da zahvale srećnoj okolnosti da je režim Slobodana Miloševića oboren relativno brzo nakon ukidanja autonomije univerziteta. Za treći udar na državne fakultete, koji je započeo ogoljenim voluntarizmom već pomenute Uredbe, ne postoje nikakve ni ustavne, ni zakonske osnove i zato se osnovano može pretpostaviti da će u narednom periodu uslediti nastavak procesa koji je – ispostavlja se, samo privremeno – prekinut 5. oktobra 2000. Ono što se tada dogodilo samo na Pravnom, Elektrotehničkom i Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu – kada su za dekane sa enormnim ovlašćenjima imenovani ljudi za koje Anglosaksonci imaju zgodan naziv loose cannon (po topovima koji su nekada davno u potpalublju galija na otvorenom moru izletali iz ležišta) – sada bi moglo da postane masovna pojava. Pritom bi ovoga puta teren pripremila sama Uredba, i to tako što bi finansijskim ruiniranjem državnih fakulteta unela razdor kako između samih nastavnika, tako i između njihove većine i Studenata u Blokadi. Trend je sasvim jasan i, bude li se razvio do logičnog kraja, završiće uništenjem univerziteta u Srbiji.
Srbija, decembar 2024 – podrška protestima zbog pada nadstrešnice Novom Sadu
Ali, ako znaju šta se u prošlosti desilo i ako mogu da pretpostave šta tek sledi, postavlja se pitanje zašto nastavnici na državnim fakultetima ne čine ništa da to preduprede. Da li su to nastavnici, na čelu sa dekanima, prihvatili da budu skuvani poput živih žaba u loncu – malo po malo, povećanjem temperature, sve do samog kraja? Da bi se razumelo ćutanje nastavnika na državnim fakultetima, koje Uredba finansijski devastira, potrebno je osvrnuti se na dešavanja iz celokupnog četvrtvekovnog post-petooktobarskog perioda. U tom periodu nastale su dubioze u visokoobrazovnom sistemu Srbije, koje su pogodovale jednom posebnom tipu samoorganizovanja studenata i zbog kojih danas državni fakulteti ne mogu da izdrže istovremeni pritisak i Vučićevog Ministarstva prosvete i Studenata u Blokadi. U nedostatku posebnih analiza i studija, na dosadašnju praksu samoorganizovanja studenata osvrnuću se isključivo na osnovu svog 32-godišnjeg iskustva nastavnika Filozofskog fakulteta u Beogradu, uz rezervu da ono možda nije reprezentativno za druge državne fakultete u Srbiji, ali da i za njih može biti poučno.
Zakon o univerzitetu iz 1992. nije ostavljao nikakve efektivne mogućnosti studentskog samoorganizovanja, te je među nastavnicima i studentima vladao svojevrstan paternalizam: na neformalnim sporadičnim okupljanjima po krcatim učionicama razmatrani su tekući problemi i izvođeni su određeni zaključci koje su potom nastavnici, smatrajući to svojom moralnom obavezom, pokušavali da sprovedu kroz fakultetske mehanizme odlučivanja. Mnogi nastavnici, a pogotovo oni koji su studirali na inostranim univerzitetima, smatrali su takvo stanje neprihvatljivim, a jedinu mogućnost za njegovo prevazilaženje videli su u uvođenju studentskih parlamenata kakvi su, primera radi, postojali u evropskim visokoobrazovnim sistemima. U jesen i zimu 1996–1997. došlo je do zaoštravanja političke situacije u Srbiji, a tada stvoreni Studentski pokret je u velikoj meri uspeo da se emancipuje i politizuje studentsku populaciju. Otuda je period 1998–2000. protekao u saradnji nastavnika i studenata kao ravnopravnih aktera predanih glavnom cilju – obnovi autonomije univerziteta. O da, i da ne zaboravim: nastava se odvijala punom parom! A zašto i ne bi? Jedinstvo fronta nasuprot agresoru zahtevalo je zbijanje redova, a to je ponajpre omogućavala nastava, na kojoj su se istorijske teme često kontekstualizovale u aktuelnim dešavanjima.
Prva dekada 21. veka predstavljala je svojevrsno zatišje pred buru. Srbija je 2003. pristupila Bolonjskoj deklaraciji, manifestujući time spremnost da se uključi u evropski visokoobrazovni prostor. Međutim, zaslugom DSS-a, kojem je 2004. pripalo Ministarstvo prosvete, ovo uključivanje je započeto katastrofalno. Pokleklo se već na prvom koraku: umesto da Srbija konačno dobije državne univerzitete umesto dotadašnjih fakultetskih konglomerata, pošlo se linijom manjeg otpora i zadržani su pravni subjektiviteti državnih fakulteta koji su nasleđeni iz samoupravnog socijalizma i koji su već u samom startu onemogućili implementaciju velikog broja elemenata Bolonjskog paketa. Pošto 2005. niko nije očekivao da će univerziteti u Srbiji doživeti novi udar, ravan ili još i jači od onih koji su viđeni devedesetih godina 20. veka, oni nisu ni izlivani od „gvožđa“ i zato su njihove fakultetske karike ostale mnogo lomnije nego što bi bile unutar pravih univerziteta u evropskoj tradiciji. U svakom slučaju, nakon što je 2005. donet Zakon o visokom obrazovanju, ređali su se pravni akti koji su imali karakter haotične improvizacije, koji su visokoškolskim ustanovama nametali kratke rokove za usklađivanje internih pravnih akata (tako da je umesto stvaranja sklada kontinuirano uvećavana kakofonija) i zahvaljujući kojima je na državnim fakultetima uspostavljeno ono što je u međuvremenu nazvano „Srpskom Bolonjom“.
Srpska Bolonja je pežorativni naziv za disfunkcionalni miš-maš elemenata starog i novog sistema, koji ne samo da nije doveo do stvaranja državnih univerziteta u pravom smislu te reči nego je uspostavio uslove u kojima nikada nije zaživeo Studentski parlament, taj dugo očekivani oblik studentskog samoorganizovanja. S obzirom da je već do kraja prve dekade 21. veka na državnim fakultetima bio osiguran kontinuitet sa samoupravnim socijalizmom, kao sistemom sveobuhvatne društvene fragmentacije u kojem se podrazumeva da radnici (u ovom konkretnom slučaju nastavnici) obezbeđuju sebi privilegovan položaj, Studentski parlament nije postao ono što se od njega očekivalo da bude: organizacija koja studentima (dakle, ne-radnicima) pruža mogućnosti da – u sklopu svoje 40-časovne radne nedelje – učestvuju u svim domenima fakultetskog života, da svoje interese legitimno zastupaju u svim bitnim postupcima odlučivanja i da na taj način doprinose demokratičnosti samih fakulteta.
Postoji, međutim, i druga strana ovog neuspeha. Studenti pomenute mogućnosti svog parlamenta nisu prepoznali kao realne ne samo zato što je haotična realnosti Srpske Bolonje bila prekomplikovana za njihovo uključivanje nego i zato što su opipljivi rezultati borbe za studentske interese u okviru Studentskog parlamenta mogli da proisteknu samo iz kontinuiranog (višegodišnjeg) angažmana i međugeneracijske solidarnosti. Da bi, drugim rečima, Studentski parlamenti postali funkcionalna tela bilo je potrebno da kritična masa studenata uloži svoj pun mentalni kapacitet u rasprave o oblikovanju novih procedura, uvođenju novih studijskih programa, koncipiranju novih načina izvođenja nastave itd. sa punom svešću da će u plodovima njihove borbe možda uživati tek neke naredne generacije. Bez svega toga, Studentski parlamenti su u Srbiji bili i ostali mrtvorođenčad.
Na Filozofskom fakultetu u Beogradu cezuru je predstavljala 2010. godina. Izbori za Studentski parlament u aprilu te godine završili su se skandalom, u kojem su izabrani članovi – iz redova podmlatka Demokratske stranke i Srpske napredne stranke – optuženi za izbornu krađu. U komplikovanom postupku medijacije rezultati izbora su poništeni, a novi izbori su zakazani za septembar. Međutim, niko od samoorganizovanih studenata koji su tražili poništavanje aprilskih izbora nije hteo da se kandiduje na septembarskim izborima, pa je rezultat ponovo bio isti. Suštinski, studenti Filozofskog fakulteta u Beogradu su se tokom proleća i leta 2010. ozbiljno zainteresovali za mogućnosti koje formalno pruža angažovanje u Studentskom parlamentu, procenili svoju šansu da postignu neke opipljivije rezultate i zaključili da ona – ne postoji. Studentski parlament je prećutno prepušten onima koji su, s pravom ili ne, (dis)kvalifikovani kao karijeristi i šačici onih koji su uopšte bili voljni da izađu na izbore i za njih ritualno glasaju.
Posledica takvog stanja bile su studentske blokade Filozofskog fakulteta 2011. i 2014. godine. Za razliku od kratkotrajne (prve) blokade iz 2006, koja je imala otvoreni ideološki cilj – osporavanje kako neoliberalnog pravca Bolonjskog procesa, tako i legitimiteta Studentskog parlamenta – ove dve su predstavljale ad hoc akcije koje su bile usmerene na rešavanje vrlo konkretnih studentskih problema, koje su mobilisale veliki broj studenata i koje su istovremeno antagonizovale veliki broj (ako ne i većinu) nastavnika. Paternalizam u odnosu nastavnika i studenata koji je postojao dvadeset godina pre toga, premetnuo se u konflikt u kojem su dominirali nerazumevanje i odsustvo dijaloga. U blokadi 2011. to nije došlo toliko do izražaja, pošto je nastava kako-tako još tekla, iako u uslovima koji su već duboko vređali dostojanstvo svih učesnika u nastavnom procesu. Jedno od najnadrealnijih iskustava koje sam doživeo na Filozofskom fakultetu bilo je prepodnevno predavanje koje sam tada održao u učionici 101, pred stotinak studenata, dok je oko katedre, ispunjene ispražnjenim bocama alkoholnih pića i ispod table ispisane najnebuloznijim izjavama, pa i psovkama, duboko spavalo desetak studenata, potpuno zamotanih u crne vreće za spavanje, umornih od celonoćne blokade. Ovaj pokušaj kohabitacije završio se neuspešno, pa više nije ni pokušavan. Zato je sa još negativnijim posledicama protekla blokada koja je započela 10. oktobra 2014, a okončana krajem decembra te godine, i to tako što su protiv studenata podignute brojne disciplinske, prekršajne, pa čak krivične prijave. Na kraju je na gubitku bio jedino Filozofski fakultet, koji je za nepunih tri meseca prošao put od zaklinjanja u otvorenost za dijalog (sa devizom: „policija nikada neće kročiti na Filozofski fakultet“) do zatrpavanja javnog tužioca krivičnim prijavama. Ne treba posebno pominjati, nijedan student nije ni disciplinski, ni prekršajno, ni krivičnopravno procesuiran.
Tokom skoro tri meseca blokade Filozofskog fakulteta ispoljilo se sve ono što možemo da prepoznamo u aktuelnim blokadama državnih fakulteta: fiksacija studenata na sasvim konkretne zahteve (bez ulaženja u rasprave o širim sistemskim implikacijama), nespremnost na učešće u bilo kakvim procedurama odlučivanja u kojima postoji mogućnost odustajanja makar i od dela tih zahteva i spremnost na radikalne oblike konfrontacije sa nastavnicima, fakultetskim upravama, pa ako je potrebno i državnim organima. Blokade su se pokazale kao suštinski inertan oblik protesta, ponajpre zato što su povezane sa prenamenom fakultetskog prostora: od mesta na kojem je boravak regulisan pravilima koja diktiraju isključivo nastavnici, on je prerastao u mesto slobodnog celodnevnog života blokadera. Ko jednom oseti opojnu slast te slobode, ojačanu ubeđenjem u pravednost borbe za prava „prezrenih na svetu“, teško se vraća mukotrpnoj rutini studentske svakodnevnice. Ovo tim pre što postoji puna svest o tome da, čak i da bude usvojen zahtev zbog kojeg je blokada započela, sistem Srpske Bolonje (začinjen još i dodatnim fakultetskim delikatesima) ostaje na snazi.
Kada se sve rečeno uzme u obzir, situacija u kojoj se danas nalaze državni fakulteti postaje razumljivija. Žarišna tačka u kojoj je ujedinjen ogroman broj nastavnika i studenata u Srbiji jeste duboko nezadovoljstvo opštim stanjem u kojem se nalaze država i društvo, ubeđenje da glavnu odgovornost za to snosi Aleksandar Vučić, koji je uspostavio pogubno samovlašće i drži u pogonu celokupan koruptivni sistem zemlje, kao i verovanje da su studenti koji danas blokiraju državne fakultete jedina snaga koja može doneti toliko željene promene. Međutim, čim se krene dalje od te tačke, saglasnost se rapidno smanjuje. Ona bi verovatno u potpunosti nestala kada bi nastavnicima bila pružena mogućnost da se izjasne da li su spremni da dve (možda čak i tri) školske godine njihovi fakulteti ostanu blokirani, u iščekivanju Vlade koja će konačno ispuniti postavljene studentske zahteve, a da njihova primanja budu ispod minimalne zarade u Srbiji (sa pratećim posledicama po penzijsko i zdravstveno osiguranje). Na državnim fakultetima na kojima se ova fundamentalna nesaglasnost još uvek drži pod tepihom, bez ikakvih pokušaja da se sa Studentima u Blokadi pregovara, veće su šanse da se blokada okonča na način kao i blokada na Filozofskom fakultetu u Beogradu 2014, ali ovoga puta uz trijumf Vučićevog Ministarstva prosvete.
Time dolazimo i do ključne razlike između situacije u kojoj su se nalazili državni fakulteti u Srbiji 1998–2000. i situacije u kojoj se nalaze danas: više ne samo da ne postoji zajednička borba nastavnika i studenata za odbranu autonomije univerziteta, već ni elementarno artikulisanje nesaglasnosti po pitanju njene ugroženosti. Umesto ravnopravnih akademskih aktera s kraja devedesetih godina prošlog veka, koji su koordinirali aktivnosti da bi se odbranili od brutalnog nasrtaja vlasti, sada postoji jedan glavni akter od kojeg svi očekuju da bude političan dok on čak i sada, kada je – potpuno opravdano! – ušao u najdirektniju konfrontaciju sa režimom Aleksandra Vučića, insistira na tome da je apolitičan, koji očekuje da mu se pruža zaštita unutar autonomije univerziteta i ama baš ništa ne čini da je očuva i koji, povrh svega, izgleda kao da uopšte ne uviđa apsurdnost situacije u kojoj prolongirano očekivanje da jedna institucija (javno tužilaštvo) konačno normalno profunkcioniše direktno uništava druge institucije (državne fakultete).
Ali, ko snosi odgovornost za to što smo dospeli ovde gde smo? Po tom pitanju nastavnici bi se, sasvim izvesno, polarizovali. Jer, većini nastavnika je svakako najlakše da okrive ili državu ili studente – tačnije, one njihove ideološke frakcije koje funkcionišu na način duhovito prikazan u Žitiju Brajanovom Montipajtonovaca. I zaista, pripadnici nekih od tih frakcija nesumnjivo gaje autentičnu mržnju prema univerzitetu kao produženoj ruci neoliberalnog svetskog poretka koji truje omladinu praznom propagandom, ako ne i čistim lažima, i u Vučiću prepoznaju egzekutora svetsko-istorijske pravde. Uništenje državnih fakulteta za ljude takvih nazora bila bi nužna pretpostavka istinskog buđenja kreativnih potencijala omladine u Srbiji i nagoveštaj preporoda celokupnog naroda.
Međutim, uticaj te beznadežne manjine u studentskoj populaciji (iako na nekim fakultetima, poput Filozofskog, nesumnjivo preovlađuju levičarski orijentisani studenti drugih provenijencija) nije velik. Drugim rečima, nikakva neprincipijelna koalicija Vučića i tih frakcija ne bi mogla da naudi državnim fakultetima da ih, takve kakvi su, nisu napravile političke partije (kojima je, počev od DSS-a i zaključno sa SPS-om, pripadalo Ministarstvo prosvete u periodu 2004-2025). i Mi, sami nastavnici. U ostatku teksta zato nameravam da istaknem upravo ulogu Nas nastavnika koji smo danas najskloniji samoidentifikovanju kao žrtava.
Među mladima su uvek postojale i uvek će postojati radikalne grupe koje će se napajati na tradiciji kreativne destrukcije (gde se na kraju sve uvek svede na destrukciju, pošto se na buđenje zapretenih kreativnih potencijala čeka otprilike kao na Godoa), ali Mi nastavnici smo bili ti koji smo ih u proteklom periodu snabdeli najubojitijom municijom. Mi smo bili saučesnici u izgradnji sistema u kojem je odnegovano međusobno nepoverenje nastavnika i studenata i za to snosimo najneposredniju odgovornost. Mi smo, u oveštaloj socijalističkoj samoupravnoj tradiciji, toliko bili preokupirani svojim “radničkim pravima” (da svako ima obavezne kurseve koje hoće, da svako predaje šta hoće i kako hoće, da svako ispituje kada hoće, da svako ima asistente koje hoće, da svako ima istraživača na koje će prebaciti nastavu koliko hoće, itd. itd.) da nismo ni primetili širenje fundamentalnog osećanja izgubljenosti studenata u sistemu koji je belodano disfunkcionalan i u kojem su njihovi interesi upravo sistemski zapostavljeni. Mi smo, naposletku stvorili pretpostavke za širenje stava da univerzitet baš i nije neka naročito bitna institucija za čiju se autonomiju treba boriti i to nam se danas vraća kao bumerang.
Nastavnici državnih fakulteta koji se danas osećaju lomno između Vučićevog čekića i studentskog nakovnja moraju biti svesni svog dela odgovornosti za stanje u koje su dospeli. Bez njihovog doprinosa ne bi bila zamisliva Srpska Bolonja, unutar koje je autonomija univerziteta nakaradno shvaćena kao pravo nastavnika da rade šta hoće i da za sagovornike u Studentskim parlamentima imaju kooperativne karijeriste, a u Ministarstvu prosvete blede partijske ljude koji se ne mešaju u svoj posao. Kada se klatno jednom zaljulja, ono po zakonu kretanja ide iz jedne krajnosti u drugu i zato je zapravo najlogičnije da ga Vučićevo Ministarstvo prosvete ponovo vrati tamo gde je bilo 5. oktobra 2000. Jedina novina biće nonšalantan stav studenata prema sudbini univerziteta, ali se i on može lako objasniti: baš kao što Mi nismo mnogo marili za studente u vreme kada je sve bilo normalno, tako i studenti danas, kada je sve nenormalno, ne mare mnogo za Nas.
Pred Nama, nastavnicima sa državnih fakulteta, a pre svega dekanima, danas je zadatak zaustavljanja klatna (rektori su nažalost samo protokolarne figure, to ste mogli već da zaključite iz svega rečenog), koji se, svakako, ne može postići u kratkom roku. Pretpostavka za izvođenje zadatka je promptno okončanje blokada i ubrzano nadoknađivanje propuštene nastave, ali pravi posao predstoji tek kada i ako autonomija univerziteta bude odbranjena. Vučić, čiji su režim Studenti u Blokadi ispravno ogoleli kao „truo do srži“ hita da uzvrati i da pokaže da su i univerziteti u Srbiji „truli do srži“. A da li su? Ako se to pitanje prebrzo odbaci i shvati kao puka vučićevska propaganda, ignoriše se realno stanje u kojem se već izvesno vreme nalaze državni univerziteti u Srbiji. Odlučnost u nameri da se sa njima obračuna Vučić je obznanio još jesenas, pre nego što su protesti započeli – gaženjem svih ustavnih i zakonskih prepreka dovođenju inostranih privatnih univerziteta u Srbiju – čime je dezavuisao samo sebe kao reformatora visokog obrazovanja Srbije, ali ne i potrebu raskida sa Srpskom Bolonjom. Ta potreba danas je veća nego ikada. Jer, jedina alternativa perspektivi sveobuhvatnog razaranja, koju nudi Vučićevo Ministarstvo prosvete, jeste samoosveštavanje nastavnika da su uopšte nastavnici samo dotle dok njihovi fakulteti ostvaruju studijske programe (član 45, stav 1 Zakona o visokom obrazovanju), dok o svim pitanjima od interesa za njihovo ostvarivanje, uključujući i blokadu, odlučuju stručni organi (čl. 65, stav 1) i dok se drže po strani od svake veze sa političkim procesima (član 43, stav 10), uključujući i izborni. Članovi stručnih organa koji, predvođeni dekanima (oni su po pravilu predsednici tih organa), propuste da se pozabave pitanjem osnovanosti produžavanja blokade u novonastaloj situaciji i prepuste ga Studentima u Blokadi, neće se osloboditi od odgovornosti za sudbinu fakulteta. Njihova je dužnost da upotrebe sve što im je preostalo od akademskog autoriteta da Studentima u Blokadi predoče da su onog momenta kada su obnarodovali uključenje u borbu za slobodne izbore ušli u političku arenu u kojoj će se dugo morati aktivno boriti, koja zahteva sasvim drugu vrstu predanosti od one koju su do sada pokazivali i koja u startu isključuje mogućnost začaurenja po državnim fakultetima. Ako u toj borbi uskoro ne postanu Studenti u Izborima čeka ih sudbina farsičnih Blokadera u Ruinama, s obzirom da će u purgatorijumu koji priprema Vučićevo Ministarstvo prosvete zajedno sa Srpskom Bolonjom nestati i državni univerziteti. Što je i sasvim logično. Ako Srbija sa Vučićem na čelu treba da postane deponija Evrope, šta će joj univerziteti, zar ne?
Izvor: Peščanik
