Piše: Vuk Bačanović
Vijest da su Hrvatska, Albanija i *Kosovo potpisali sporazum o vojnoj saradnji radi odgovora na „sigurnosne izazove, hibridne prijetnje i druge rizike koji bi mogli ugroziti regionalnu stabilnost“, a kojem će se uskoro pridružiti i Bugarska, teško da samo podrazumijeva da Kosovo, kao otcijepljeni dio teritorije Republike Srbije, de fakto postaje članica NATO pakta. Nije to samo preventivni mini vojni blok koji, u vrijeme sistemske krize evroatlantskih integracija i opasnih izazova za NATO, ima za cilj sprečavanje mogućeg zbližavanja Srbije i Republike Srpske s Rusijom, što bi se, potencijalno, moglo dogoditi u okvirima novih američko-ruskih približavanja.
Riječ je o savezu koji će svakako podgrijavati staru pravašku i austrougarsku propagandnu tezu o srpskom narodu kao remetilačkom faktoru na Balkanu, u čemu je do sada naročito bio od koristi režim Aleksandra Vučića i njegov tigar od papira u vidu projekta „Srpskog svijeta“. Taj projekat je, u stvarnosti, ne prelazeći odredbe Dejtonskog sporazuma, funkcionisao jedino kao labavi politički okvir za buduću korporativnu eksploataciju litijuma u Jadru i Loparama. Zanimljivo je da se hrvatsko-albanski savez potpisuje ne samo u kontekstu mogućeg (ali ne i sigurnog) povećanja ruskog uticaja na Balkanu u budućnosti i sigurnosno posve bezopasnih egzibicija Milorada Dodika, već i u vrijeme studentskih demonstracija koje su u potpunosti razobličile Vučićevo šešeljevsko nasljeđe kao režim najpoželjniji svim srpskim neprijateljima. Nije nimalo čudno što je pravaški analitičar iz zagrebačkog režimskog Večernjeg lista Zvonimr Despot u prilično paničnom tonu napisao:
Šta reći kada se na protestu nosi transparent s likom srpskog „terorista“ Gavrila Principa, kojeg se slavi kao heroja? Među protestantima nemoguće je ignorisati oznake nacionalizma i fašizma. Neki su nosili predmete koji glorifikuju nacističkog suradnika i četničkog zločinca Dražu Mihailovića, drugi su nosili kokarde, a pridružili su im se i veterani 63. padobranske brigade, koji su, kako se tvrdi, „gadno okrvavili ruke u srpskoj agresiji na RH, BiH i Kosovo“. Ovo je samo niz dokaza koliko je srbijansko društvo i danas poremećeno i koliko su protestanti protiv režima raznih političkih i ideoloških opredjeljenja i pobuda. Dok god oni teroriste i zločince tretiraju kao heroje, nemaju šta tražiti s nama u EU.
Na stranu sada apsurd što autoru, koji dolazi iz zemlje čiju aksiološku osovinu čini pogromaško-asimilatorska osovina Stepinac–Tuđman, smeta što su „neki“ nosili predmete koji glorifikuju Dražu Mihailovića. (Autor ovih redova je, sa polumilionskom studentskom masom, prepješačio od Zemuna do Slavije i za cijelo to vrijeme vidio samo jednu zastavu s Mihailovićevim likom, ali nekoliko desetina palestinskih zastava, koje autor zacijelo prezire više od samog Mihailovića, pa su mu promakle.) Pored toga, nije mu poznato da 63. padobranska brigada nije počinila nijedan ratni zločin i da je na čelu veterana koji su štitili studente bio višestruko odlikovani veteran Hasan Omerović. Jasno je, ipak, zašto ga ponajviše plaši duh Gavrila Principa. Mladobosanska antikolonijalna energija uvijek je užasavala sve okupatore i njihove pripuze, naročito one poluintelektualne, kakav je Despot.
Međutim, nema sumnje da će narativ o onima koji „zločince tretiraju kao heroje“ (koje bi od evropskih lidera, direktnih učesnika u genocidu u Gazi, trebalo upitati Despota – op. a.) i koji „nemaju šta tražiti s nama u EU“ postati osnovica hrvatsko-albansko-bugarskog bloka.
Da je to tako, svjedoči i kontinuitet hrvatske politike prema Crnoj Gori, koja se može sažeti u jednu riječ: ponižavanje.
Tako će hrvatski ministar vanjskih poslova, Goran Grlić Radman (koji često voli istaći kako je Alojzije Stepinac „uzor žrtve i ljubavi za Hrvatsku“), a koji se u Crnoj Gori ponaša kao da je riječ o njegovoj vikendici, za podgoričke Vijesti nedavno izjaviti da se u splitskom mučilištu Lora, otprilike, nije događalo ništa naročito.
Međutim, ono što promiče mnogo je bitnije – Radmanovo sljedeće izigravanje paramnezije:
„Republika Hrvatska jasno je osudila sve totalitarne sisteme i zločine koji su počinjeni u ime njihovih ideologija i svake godine kompletan hrvatski državni vrh učestvuje u komemoraciji koja se održava u Spomen-području Jasenovac. Međutim, Crna Gora ima puno važnijih poslova nego da se bavi rezolucijama o događajima iz davne prošlosti. S druge strane, poznata je činjenica da je agresija na Dubrovnik izvršena sa crnogorske strane. Rezolucija kojom se osuđuju agresija i svi počinjeni zločini bila bi dobar gest prema Hrvatskoj.“
Šta znači „osuda svih totalitarnih sistema“? Na stranu sada to što ova odavno obljutavjela posthladnoratovska perfidija podrazumijeva izjednačavanje nacističkih žrtava i poslijeratnih odmazdi nad ubicama istih tih žrtava. U Crnoj Gori bi se, međutim, morali zabrinuti, budući da se tekovine antifašističke borbe, na kojima je utemeljena crnogorska država u Jugoslaviji, svode na „totalitarni sistem“, dakle, po Radmanu, identičan onome koji je ubijao ljude u Jasenovcu.
Nadalje, dovođenje dubrovačkog ratišta u istu ravan s Jasenovcem implicira da je gotovo jedno te isto biti na ratištu u kontekstu koordinisanog raspada SFRJ i osnovati nacistički logor smrti. Upravo takav pseudofizizam suština je zvaničnog „komemoriranja“ Jasenovca od strane hrvatskih zvaničnika – službeni iskaz pijeteta kojim bi sveukupni korpus bestidnih laži trebao postati smislen. Uključujući i onu da pravosnažne presude, kojima je utvrđeno da su pripadnici 72. bojne hrvatske vojne policije – za razliku od 63. padobranske – mučili i tjelesno kažnjavali srpske (uključujući crnogorske) zarobljene vojnike, prebijajući ih do smrti, nisu vrijedne spomena.
Ali, u Crnoj Gori još uvijek ne postoji adekvatan odgovor na ovakva poniženja. DPS-ovsko snishođenje, Milatovićevo mlitavo „dajte da se ne vraćamo non-stop na neke rezolucije“ ili, s druge strane, bezuslovno prihvatanje Vučićevog rijaliti postšešeljevizma kao tobožnjeg modusa zaštite srpskih interesa, ostavljaju Crnu Goru više nego ranjivom pred širokim spektrom manipulacija zvaničnog Zagreba i njegovih saveznika. Te manipulacije bi, u nezgodnom trenutku, mogle dovesti do posljednjeg čina disolucije društva, čiji bi nepovezani komadići imali opciju da postanu plijen raznih većih ili manjih predatora. Kada bi to samo shvatili crnogorski studenti ma kojoj etničkoj i konfesionalnoj grupi pripadali.
