Rođen je kraj rijeke…. Može biti Nila, može biti Morače… i kraj toliko braće i sestara, baš on određen da predvodi narod u veliko djelo.
Odrastao i stasao daleko od svojih… Može biti na carskom dvoru ili na Sinaju, a može biti u Beogradu ili na Svetoj Gori… ali samo zato da bi se svojima vratio.
Imao je tajni dogovor sa Bogom da ide do kraja, bez prestanka i oklijevanja… i uprkos protivljenju cara… može biti egipatskog faraona, može biti maršala Broza… došao je na čelo naroda.
Braća ga najprije nijesu prihvatala za vođu. Ko tebe postavi da nam budeš vođa? Pitali su… može biti Izrailjci, a može lako biti – Crnogorci… ali on je znao šta mu je Bog obećao, i na kakvo putovanje ga je spremio.
Peo se često na najveće vrhove i tamo razvijao svoje bogomislije…. Može biti na Horivu, može biti na Lovćenu… Tu je slušao Božiji glas.
Imao je umijeće da organizuje narod i da svakoga uposli po darovima koje je Tvorac raspodjelio među ljude. Da ih poređa u kolonu… može biti prema Crvenom moru i Zemlji obećanoj, a može biti prema oslobođenju od nametnutog jednoumlja….
Njegovo vođenje naroda od ropstva ka slobodi trajalo je…. Može biti 40, a može biti 30 godina…
Put ka Zemlji obećanoj bio je pun iskušenja… najviše onih koji su izazivali zavadu među braćom. Svako malo, narod kome je on bio na čelu – gunđao je u stilu ”Što si nas izvodio”? ”Gdje ćeš sa nama”? – a on je znao da moli, da savjetuje, ali i da podvikne. Njegova riječ je znala biti baš teška, ali uvjek izgovorena sa pastirskom brigom da narod ne zaluta i da ne skrene sa puta…. Može biti onog pustinjskog, a može biti onog kroz Crnu Goru…
Narod je okupio oko zakona…. Može biti oko onoga koji mu je Bog dao na Sinaju, a može eto biti i protiv onog zakona kog su ljudi smislili da bi prognali Boga
Nosio je sa sobom, a pred narodom… ćivot sa moštima… može biti pravednog Josifa, a može biti baš moštima Svetog Vasilija Ostroškog
Imao je i skiniju…. Šator u kom se sastajao sa Bogom… kog je širio … može biti na putu od Egipta do Hanana, a može biti na putu od Berana do Boke, i od Ulcinja do Žabljaka…
I uspio je. Vođen Božijom rukom doveo je narod do slobode. Kraj narodnog puta bio je ujedno i kraj njegovog zemaljskog života. Gospod mu je obećao da će ga dovesti do kraja, ali da ga neće uvesti u Zemlju obećanu. Za njega je pripremio mjesto počinka i vječne radosti, a narodu je na čelo postavio novog, mlađeg vođu… njegovog učenika…. Može biti Isusa Navina, a može biti Joanikija.
On je sa sobom nosio Božiji štap… simbol čudesne moći… koji je opet, činio čuda samo u njegovim rukama… jer ”u rukama Mandušića Vuka” vidi se moć Božijeg dara…
Čuli smo da je umro, ali za njegovu smrt ne znamo… Može biti da je još živ, iako ga ne vidimo. Nije do njega što ga ne vidimo, nego do nas – što ne vidimo…
Jer, može biti da je Mojsije… a možda je to naš…. Mitropolit Amfilohije!
Gojko Perović
Izvor: Mitropolija crnogorsko primorska
