Piše: Nikita Sjundjukov
Severnoameričko društvo Dostojevskog objavilo je pismo „u znak podrške Ukrajini“. Naučnici, izučavaoci Dostojevskog žure da istaknu kako je ruski pisac možda veliki humanista, ali je ipak ksenofob. I da oni cene i neguju umetnički deo njegovog nasleđa, ali onaj publicistički – ne baš. „Kao proučavaoci Dostojevskog, promovišemo one njegove ideje koje obogaćuju i osvetljavaju svetsku kulturu, a takođe se osećamo obaveznim da kritikujemo i kontekstualizujemo stavove koji podržavaju mržnju i krvoproliće. Taj nacionalizam i imperijalizam koje je Dostojevski teoretski obrazlagao, posebno u svom novinarstvu, duboko su upleteni u sadašnju invaziju i u njenu ideološku osnovu.”
To nije važno?
Ova „kontekstualizacija“ Dostojevskog nije počela danas. Odavno je postala uobičajena u studijama američkih naučnika Dostojevskog, kao svojevrsni marker naučne i građanske odgovornosti. Otvorite bilo koju knjigu o Dostojevskom u divnoj seriji „Savremena zapadna rusistika“ – i u uvodu ćete sigurno pronaći ritualne reči da je Dostojevski kao pisac genije i dostojan svakog poštovanja, ali da Dostojevski kao publicista, posebno autor „Dnevnika jednog pisca“, ne dostiže taj status. Na primer, Kerol Apolonio, predsednica Međunarodnog društva Dostojevskog, koje uključuje sve više ili manje ugledne istraživače Dostojevskog, ne isključujući naše sunarodnike, u svojoj knjizi nedavno prevedenoj na ruski piše da nam „istorijska ličnost Dostojevskog ne može poslužiti kao putokaz. Iako je bio genije, bio je slabo ljudsko biće kao i svako od nas. Kako je ovaj antisemita, militarista, protivnik emancipacije žena i ruski imperijalista, kako ga neki čitaoci nazivaju, uspeo da stvori tako velika dela? Deluje nepravedno, nemoguće je razumeti, a nije ni važno. Na sreću, Dostojevskog ne čitamo zbog ideja koje je izneo u `Dnevniku pisca`, već zbog grandiozne umetničke snage `Beleški iz podzemlja` i `Braće Karamazovih`.“
Drugim rečima, znamo, tačnije – želimo da znamo samo onakvog Dostojevskog koji je stvarao u okviru svoje jedinstvene umetničke polifonije, koji se „skrivao” iza svojih likova, koji je uvek težio svemu visokom i lepom i postavljao nam je samo pitanja, nikad ne dajući odgovore. Ali čim pisac počne da govori isključivo u svoje ime, on je besni šovinista, nacionalista, imperijalista i sve najgore.
Pa, možda je, nažalost, nepravedno optužen za mizoginiju – dokaz za to je isti taj „Dnevnik pisca“, koji je, očigledno, nekim istraživačima poznat samo iz prepričavanja.
Godina 1876, majsko izdanje, članak „Nesumnjiva demokratija. Žene“: „Ruski čovek je u ovim poslednjim decenijama strašno podlegao izopačenosti sticanja, cinizma i materijalizma; žena je ostala mnogo vernija čistom obožavanju ideje, služenju ideji. Omogućavajući iskreno i potpuno visoko obrazovanje za žene, sa svim pravima koja ono daje, Rusija bi još jednom učinila ogroman i jedinstven korak pred čitavom Evropom u velikom cilju obnove čovečanstva“.
Ali vratimo se na čudnu protivrečnost između Dostojevskog-pisca i Dostojevskog-publiciste. Ova kontradikcija se objašnjava na različite načine. Neki veruju da je „Dnevnik pisca“ nastao kao popularna stvar, namenjena masama, što znači da njegov tekst neminovno iskrivljuje punu dubinu misli Dostojevskog i da „Dnevnik“ nije vredan pažnje. Neko veruje da ni sam Dostojevski nije bio u potpunosti svestan svog umetničkog genija, i kad je pisao „Braću Karamazove“, nije ih zapravo pisao on, već sama Umetnost, ili demon, na sokratovski način, ili, konačno, Duh Sveti, zbog čega je Dostojevski, zapravo, prorok. Ali kad je autor započeo „Dnevnik pisca“, tamo se već pojavio pravi, ovozemaljski Dostojevski, kojeg, naravno, ne bismo smeli da prihvatimo. Ukratko, autora „Dnevnika pisca“ ne treba mešati sa autorom romana „Braća Karamazovi“ – to su različiti „avatari“.
Uz sve ovo, moramo priznati: američka škola slavistike, a posebno studije Dostojevskog, možda je najbolja u svojoj oblasti. Robert Luis Džekson, Luis Begbi, Dajana Tompson, Vilijam Mils Tod III – svi ovi autori briljantno rade sa materijalom, zadirući u najsuptilnije, najneočiglednije aspekte pisanja Dostojevskog. Mnogo dugujemo američkim autorima za naše znanje o tome kako je proza Dostojevskog „sačinjena“.
Međutim, ova uporna i otvorena želja da se „Dnevnik pisca“ baci sa palube savremenosti ne može a da ne zabrinjava. Na kraju krajeva, ona ukazuje upravo na suprotno – na naučno nepoštenje. Autorski duh je, pre svega, integritet, što znači da se svi pisani dokumenti autora moraju tumačiti u međusobnoj povezanosti. To nas dovodi do vrlo jednostavnog zaključka: „Dnevnik pisca“ i „Braću Karamazove“ napisala je ista osoba. I ta ista osoba je u svojoj glavi savršeno imala i „šovinizam“ i „humanizam“. Štaviše, Dostojevski je pisac velike samorefleksije, to je jasno svakom ko je makar i malo upoznat sa njegovim radnim sveskama. I teško da je takav pisac sebi mogao da priušti pad u tako ozbiljnu i očiglednu protivrečnost. Mnogo je verovatnije pretpostaviti da nije on taj koji greši protiv istine, već mi koji grešimo birajući neadekvatne pojmove i termine da opišemo njegovo nasleđe. I da kod njega nema ni šovinizma ni humanizma, već postoji nešto drugo. Možda je, samo možda, to nešto drugo – iskreno traganje za hrišćanskom istinom.
Nema proroka u svojoj zemlji
Međutim, i mi Rusi smo krivi za takvu „kontekstualizaciju“ Dostojevskog. Ako je zapadnim kolegama pisac potreban samo kao humanista, onda je nama potreban kao nacionalista i pristalica velikodržavlja. I to je bilo jasno odavno, ako se, na primer, sluša kako domaći etatistički autori tumače Dostojevskog. To je potpuno isti način na koji ga tumači severnoameričko društvo, samo menjajući akcente: panslavista – dobro, humanista – u redu, izdržaćemo nekako.
Isidora Sekulić: Djelo Dostojevskog nije literatura, nego čudo
Još jedna potvrda toga je nesrećni incident sa „otkazivanjem“ Dostojevskog na Univerzitetu u Milanu. Ovu vest ste verovatno čitali na telegram kanalima, ali malo je verovatno da ste naišli na njen nastavak: nakon kritika italijanske javnosti, kurs je vraćen, i to istog dana.
Mnogi moji prijatelji su na svojim društvenim mrežama objavili vest o „otkazu“ uz poruku da od sada u Evropi mrze sve rusko, a nejasno je i kako su to ranije tolerisali. Pokušao sam da vratim narušenu pravdu, objavio demanti na svojim stranicama. Ali to je kao kap u moru. „Dostojevski je otkazan“ – ova fraza je postala gotovo mem, ušla u narod. Koristi se kao argument u prilog naše izolacije, ne samo političke i ekonomske, već i kulturne. Kad sam pisao nekolicini ljudi da je ta informacija nepouzdana, da se tako rađaju lažne vesti, da je kurs o Dostojevskom brzo vraćen, da Italija mnogo voli Dostojevskog, pa čak i papa Franja savetuje svakom svešteniku da ga pročita, odgovor je uvek bio približno isti: „ali oni su ga najpre otkazali“. Kao, evo, to je dokaz mržnje prema svemu ruskom! Ponekad su dodavali: sad je borba na život i smrt, svi lažu, a udubljivanje u detalje srodno je kukavičluku.
Nije im važan Dostojevski sam po sebi. Inače bi mojim sagovornicima bilo drago što se Italija uzbudila i požurila da vrati oskrnavljenu čast našem geniju. Ali nije potreban genije, već samo argument u „njihovoj borbi“. Ako se Fjodor Mihajlovič uklapa u ovaj argument – super, evo ga, naš ruski prorok, još u 19. veku pisao je o evropskom licemerju! Ako se ne uklapa – pa, ne moramo ni da pamtimo takvog pisca, uostalom, čitali smo ga u školi – i to je dovoljno.
Dostojevski je nezgodan. Ruska književnost je nezgodna, komplikovana, jer se ne uklapa u direktnu logiku „prijatelj ili neprijatelj“, „konzervativac-liberal“. Zar pod ovu dihotomiju ne potpada samo autor „Puškinskog govora“, već i sam Puškin, Turgenjev, Saltikov-Ščedrin, Ljeskov, Čehov? Jedva da je tako. Zbog toga je ruska književnost živa. I pored svih zabrana i otkazivanja – i od tuđih i od svojih.
Izvor: Iskra
