Davnog aprila 1992. sarajevsko nebo je, dobro se sjećam, bilo zlokobno ljubičasto. Nastupao je muslimanski praznik Kurban-bajram i, u trenutku kada su se na džamiji u blizini našeg nebodera upalila svjetla, zlokobnu ljubičastost zaparali su svijetleći meci – na stotine njih.
Sjećam se dobro, bio je vikend koji smo brat i ja uobičajeno provodili kod babe i đeda, Branke i Milivoja, penzionisanog prvaka Sarajevske opere. Tog petka, posljednjeg dana predratnog djetinjstva, naš učitelj, strogi Romanijac mekog srca, Mlađen Lopatić, rasporedio je nas, učenike trećeg razreda osnovne škole, u grupe. Zadatak je bio da na različite načine završimo priču iz čitanke, čijeg se sadržaja više ne sjećam. Sjećam se samo da smo se dogovorili da ćemo se u ponedjeljak naći nešto prije početka nastave kako bismo uporedili svoje priče. Naše priče su se zaista nastavile, ali uglavnom tako što se više nikada nismo vidjeli.
„Šta je ovo, bako?“ – upitao sam kada su meci zaparali nebo.
„Odlučili su, izgleda, Srbi i muslimani da se pobiju“, odgovorila je na sebi svojstven način, tješeći me kratkim objašnjenjem i ne pokazujući time vlastiti strah.
Ta je „odluka“ obilježila ostatak mog djetinjstva, ali i života. Za nas koji smo rođeni i odrasli u Bosni, ona, međutim, nije značila samo iskopanu zjapeću provaliju između „nas“ i „njih“ – bila je to odluka zbog koje su se doslovno „pobili“ različiti dijelovi naših ličnosti. Jer kada ljudi žive jedni s drugima, ili čak samo jedni pored drugih, svjesno ili nesvjesno, voljno ili nevoljno, onaj „drugi“, makar bio i omražen, postaje dio našeg ljudskog identiteta.
„Odluka“ da se „pobijemo“, kako je to opisala pokojna baba, nije bila samo odluka da jedni na druge pucamo – bio je to i raspad naših ličnosti, ma koliko je nakon troipogodišnjih stradanja i proklamacija o vječnim mržnjama i „civilizacijskim razlikama“ to bilo teško priznati. Rat je završio prije gotovo trideset godina, a da nije prošlo ni dana a da se o njemu nije raspravljalo – na kućnim sijelima, slavama, bajramima, u kafanama, medijima. Beskrupulozni političari i mediji pod njihovom kontrolom – čak i oni koji su se predstavljali kao progresivni i pomiriteljski – opstajali su šireći strah da će, eto, već sutra ponovo izbiti rat, da moramo zbijati redove, biti na oprezu, jer ćemo, ako to ne učinimo, ponovo biti izdani, poklani, prepušteni podmuklim smicalicama prvog komšije.
Ne može se reći da im istorijske činjenice uglavnom nisu išle na ruku, pogotovo zato što su naši, bosanski i hercegovački ratovi, uglavnom bili komšijski, pa je bilo najlakše manipulisati transgeneracijskim traumama – da je samo naša patnja istinska, a komšijska ili minorna ili nekako „zaslužena“. Međutim, bilo je jasno da su u zemlji kojom se upravlja iz američke ambasade huškački političari samo marionete i da rata ne može biti u dubokoj zaleđini američke imperije koja prodire ka ruskim granicama – jer joj on naprosto nije u interesu.
Sve do sada.
Proljeće je 2025. i globalni odnosi su se promijenili tako da je, zbog gomile često protivrječnih informacija o američko-ruskom detantu, još uvijek nemoguće jasno nazrijeti njegove posljedice. U tom smislu, dekreti nelegalnog njemačkog namjesnika o državnoj imovini BiH i odbijanje Narodne skupštine Republike Srpske da ih primijeni više nisu dnevnopolitički cirkus na koji smo navikli. „Nevladin sektor“ finansiran uglavnom američkim fondovima koji se sveo na bezobrazno plaćenu otuđenu šačicu elitista koji sirotinji morališu o blagodetima pomirenja i života na Zapadu dokinut je gotovo preko noći.
U skladu s „vrijednostima“ rata iz devedesetih, kada se u zaleđu rovova pripremala rasprodaja društvene imovine za bagatelne cijene, srpsku, tobože suverenističku politiku predstavlja ličnost koja ni ne krije da bi nas sutra prodala u koncesiju „Rio Tintu“ ili nekoj drugoj korporaciji za pretvaranje zemlje u jalovinu, a bošnjačku „državotvornu“ – ličnosti kojima trijumf „institucija BiH“, štaviše, same te institucije, predstavlja diktat trećerazrednog njemačkog činovnika i litijumskog lobiste Kristijana Šmita, koji je suspendovao Ustav kako bi državni izborni zakon prilagodio hrvatskim nacionalnim interesima, zbog čega su bošnjački političari mjesecima cvilili o uspostavljenom aparthejdu.
Dok se srpskom „nepokornošću“ proglašava tek nešto drugačija korporativna litijumska šema, trijumf bosanske/bošnjačke „državnosti“ i „nepokornosti“ sveden je na dekrete stranog namjesnika – dakle, na antipod bilo kakvom obliku državnosti.
Držim svoju petomjesečnu kćer u naručju i gledam nebo nad Sarajevom. Nije onako zlokobno modroljubičasto kao davnog proljeća 1992, već sivo i tužno. Prvi put sam zaista uplašen da bismo se opet mogli „pobiti“ – doduše, ne na isti način i u istom kapacitetu kao onda, ali iz istih razloga: da svoju zemlju održimo u kolonijalnom ropstvu za istog kolonizatora ili nekog ko je predviđen da ga zamijeni.
A onda gledam snimke iz Novog Pazara – studente Srbe i Bošnjake koji plešu užičko kolo, mašu narodnim zastavama, zajedno marširaju u narodnim nošnjama. Njihovo zajedništvo nije nametnuto dekretom, nije im potreban inostrani namjesnik da im nameće rješenja taktikom „zavadi pa vladaj“, niti tobožnje nevladine organizacije u kojima rade beslovjesni ljudi s bezobrazno visokim platama iz stranih fondova da ih „mire“. Oni su shvatili ko je neprijatelj. Oni ne samo da više nisu podijeljeni, nego ne žele ni u sebi da se razdvajaju. Oni znaju da je sve njihovo i da samo trebaju posegnuti rukom da uzmu svoje.
Te davne ’92. razišao sam se sa svojim vršnjacima pred školom – da se više nikada ne vidimo ili istinski osjetimo kao jedno.
Svom djetetu ne želim tu sudbinu. Energija iz Novog Pazara može i mora preći u BiH, jer sutra više neće biti ni Bosne, ni Srpske, ni Srbije da se oko njih svađamo, niti Srba niti Bošnjaka, ma gdje živjeli, ako se ne ujedinimo protiv istinskog neprijatelja koji dolazi da nam preotme ono malo što nam je preostalo nakon suludih međusobnih mržnji i klanja.
Nikada više 1992.
