Navršava se godina otkako je svom voljenom Gospodu otišao Mitropolit Amfilohije. Dok je bio tu, svi smo tražili njegovo prisustvo, za njim išli, gledali kako bismo nekako „ukrali“ trenutak sa njim, da ga nešto pitamo, da sa njim nešto podijelimo. Išli smo za željom svoga srca. A za čim je čeznulo njegovo srce? Možda će nam svjetlost njegovog apostolskog, anđeoskog života vremenom rasvijetliti bar mali dio tajne njegove duše.
Jevanđelje nije priča zaključana u prošlosti. Ono živi u svakom vremenu, na svakom prostoru, i u svakom čovjeku koji prepozna i ispovijedi Hrista kao Gospoda. I ovdje, u Crnoj Gori, bili smo svjedoci događaja poput onih iz Jevanđelja: iscjeljenja slijepih, hromih, krvotočivih, bjesomučnih; proročkih besjeda i besjeda na gori, izdaja i pokajanja, raspinjanja na Krst i Vaskrsenja. Tri decenije je u srcu života Crkve u Crnoj Gori bio Mitropolit i Otac naš Amfilohije. A u njegovom srcu – Hristos. Išao je za voljenim Hristom, odrekao se svog života da bi Gospod bio sav njegov život. Hristov život se na njemu i pokazao, Jevanđelje se utkalo u njegove dane i noći.
Poznata vam je jevanđeljska priča o čudesnom ribolovu: kako su ribari na riječ Gospodnju bacili mreže kada se više nisu nadali nikakvom ulovu, i izvukli ih pune ribe (Luka 5, 1-10). Takav, čudesni, blagosloveni ribolov odvijao se pred našim očima proteklih godina. Kada je 1990. godine Episkop banatski Amfilohije postao Mitropolit crnogorsko-primorski, Crna Gora i čitav Balkan bili su već kao uzburkano more, a moglo se naslutiti da predstoji oluja. Iskusnim ribarima ne bi palo ni na pamet da išta započinju – po takvom se moru ne plovi i ne lovi. Ipak, novi Mitropolit se otisnuo na pučinu bez straha, jer je znao da je na lađi, sa njim, Onaj koji može da utiša vjetar, umiri more i podari bogat ulov, bez obzira na okolnosti. Godinama je dobri pastir strpljivo, uporno krstario povjerenom mu eparhijom. Blagosiljao je one u čiji je trud ušao, ribare čiju je mrežu, makar i iskidanu i oslabljenu, naslijedio. Strpljivo ju je krpio, jačao, širio: podizao crkve, manastire, priticao svetiteljima i ka njima upućivao narod, množio sveštenstvo, monaštvo, vjerni narod, osvajao duše ljubavlju. I djelom i riječju im je pokazivao da se ispod površine mora, koja se stalno mijenja, talasa, prolazi, razbija o stijene ili umire na pijesku, nalaze dubine – mirne, vječne, neprolazne. Ponavljao je da je Hristos isti i jednako moćan u sve vijekove, i da će samo u Njemu naći utočište. Da će im Gospod sve dati ako mu sebe cijele predaju. Mitropolit je svoj narod, svoje slovesne ribe, mrežom ljubavi obgrlio i uveo u dubinu, širinu, visinu ljubavi Gospoda svoga i njihovoga.
Ljudskim mjerilima mjereno, poslije 30 godina se činilo da je sav taj trud dobrog pastira bio bez naročitog uspjeha, ribolov bez većeg ulova. Štaviše, izgledalo je da će propasti i ono što je postignuto. Podigla se ponovo bura, prijeteći da pocijepa mrežu. Ali nije mogla – mreža je bila čvrsta i puna. Dubine ljudskih duša čudesno su se pokazale u svojoj ljepoti i snazi. Lijepe i snažne bile su Hristom Gospodom, Koga je u njima Mitropolit rodio. Litijski hod, kao topla morska struja, tekao je tiho, ali nepokolebljivo, svuda, iako je nad njim hučalo i udaralo. Sijala su srca ljudi u tim povorkama, i sva su se zajedno slivala u najljepši, najsvjetliji, Hristov lik. Bilo je jasno: na riječ Gospoda bacio je Mitropolit mrežu i Gospod je blagoslovio njegov trud.
Sveti apostol Petar je sigurno raširio ruke da privije na grudi našeg oca, ribara ljudskih duša u crnogorskim dubinama. Sveti apostol Pavle mu je blagosiljao umorne noge, koje je vodila ljubav i čežnja da svi narodi upoznaju i zavole Hrista. Sveti knez Lazar cjelivao je njega, kome je srce plamtjelo za Kosovo. Njegov Otac, Sveti ava Justin, grli ga sada, sa svima svetima, svoje čedo, što je neznane Mučenike i Mučenice svome narodu otkrio i podario kao pomoćnike i zastupnike. A brat mu, Vladika Atanasije, čas plače, a čas se smije, od radosti što ima takvog brata, i to za vječnost.
Mi, njegova djeca, nakon prve tuge, zahvalni smo i radujemo se što nas nije ostavio sirote. U Hristu je rodio i podigao dobrog krmanoša. Njemu nas je povjerio, da zbrinuti, voljeni, plovimo na Brodu Spasenja, u Crkvi Hristovoj.
Igumanija Jelena
Izvor: Mitropolija
