Istoriju možemo da posmatramo kao slijed događaja i djela koji su uticali na promjenu uslova i načina života na našoj planeti. Naravno, ona je blisko povezana sa našom vrstom, pošto bez nas i naših sposobnosti prenošenja znanja i iskustava u pisanom obliku ne bi ni nje bilo. Mi smo bili ta životinjska vrsta koja je prirodu počela da mijenja u skladu sa svojim potrebama, umjesto da živi u skladu sa njom i prilagođava joj se kao ostale životinje.
Kako su se potrebe uvećavale, njihov rast pratilo je povećanje naše mašte i znanja. Prije samo 150 godina svijet je izgledao potpuno drugačije: za obrađivanje zemlje koristili su se plugovi koje su vukli konji i volovi, razdaljine su se prelazile jahanjem i truckanjem u kočijama koje su takođe vukli konji, a prije 15.000 godina psi su bili nerazdvojni saradnici naših predaka u lovu i vjerni čuvari naših naselja.
Danas konji, volovi i psi više nisu od koristi ljudima jer imamo automobile, traktore, kombajne i bezbjednosne sisteme, a nešto što podsjeća na nekadašnji lov upražnjava se isključivo iz sportskih razloga. Čovjek danas koristi neke druge životinje i to na potpuno drugi način: u laboratorijama se na njima ispituju ljekovi i novi hirurški zahvati, proučavaju se njihovo ponašanje, tkiva i izlučevine kako bi se osmislile nove tehnologije ili se šalju u svemir i žrtvuju kako bi nam pomogle da pronađemo nove puteve do nekih novih Indija.
Strah od budućnosti
Slavni Aleksandar Makedonski rekao je jednom prilikom: „Kako čovjek može da njeguje svog konja ako se odvikne od toga da pazi samog sebe, svoju najvrijedniju imovinu?“
Danas, u vrijeme kada mašine postaju sve pametnije, moćnije i snažnije, ove njegove riječi sve više zvuče kao neko predskazanje mračne budućnosti – i to iz raznih uglova. Ljudi su odavno pokazali da i te kako umiju da ne brinu o sebi i svojoj vrsti, naročito kada se radi o preživljavanju ili sticanju moći, a u svijetlu riječi velikog vojskovođe onda postaje potpuno jasno zašto su toliko bahati i prema drugim životinjskim vrstama. Kapitalisti u potrazi za zaradom i većom moći odavno se postavljaju prema svojoj sopstvenoj vrsti kao prema brojevima, kao prema životinjama na farmi koje su tu da obave neki posao. Šta će se onda dogoditi kada roboti postanu dovoljno sposobni da zamijene ljude u obavljanju raznih zadataka koji su danas rezervisani samo za „ljudske radne mašine“?
Strah koji nose promjene na radnom mjestu odavno više ne predstavlja novinu. Početkom 19. vijeka engleski tekstilni radnici bili su zabrinuti zbog posljedica tadašnje industrijske revolucije, što je za posljedicu imalo uništavanje mašina. Tridesetih godina prošlog vijeka britanski ekonomista Džon Majnard Kejns upozoravao je na opasnost „tehnološke nezaposlenosti“, za koju je tada rekao da bi se mogla veoma proširiti.
U knjizi „Kraj rada“, objavljenoj 1995, američki ekonomista Džeremi Rifkin piše da su u industriji rastom produktivnosti u periodu od 1975. do 1995. nestala brojna radna mjesta ljudi zaposlenih u fabrikama – iako je u istom periodu zabeležen privredni rast. Rifkin je prognozirao, analizirajući ekonomske podatke, da će 2020. godine još samo dva odsto ljudi raditi u proizvodnji.[1]
Danas se ponovo podstiče strah, a ovaj put krivac je „digitalizacija“ ili „internet“. Pitanja koja se postavljaju jesu da li će postojeća radna mjesta biti ugrožena robotizacijom, tehničkim i tehnološkim preokretom?
Nije samo digitalizacija ta koja vodi do promjena na polju rada, veliku ulogu u svemu igra i demografska situacija i promjena potreba. U raznim publikacijama jasno se navodi koje branše će profitirati, a koje ne. Jednostavna industrijska proizvodnja će isto tako nestati kao i rutinski kancelarijski poslovi u bankama, osiguranjima i upravi. Istovremeno se ističe da će potreba za radnom snagom biti najveća u onim oblastima gdje će do izražaja dolaziti kreativnost, komunikacija i interakcija, a to su istraživanje i razvoj, obrazovanje, marketing, IT, zdravstvo i nega bolesnih i nepokretnih… Zaključak koji se nameće iz svega je da nam posao neće pobjeći, već će se vrste poslova mijenjati.
„Platformna ekonomija“
Uz već rašireni pojam industrije, danas se još počinjemo susretati i sa pojmom „platformne ekonomije“. Šta zapravo ona znači, predstavlja i kako funkcioniše? Pojedinci nude usluge u okviru profesionalno organizovanih internet portala. Takve platforme obično su mrežne provodadžije ili tehnološki okviri. Daleko najčešći tip su „transakcijske platforme“, poznate i kao „digitalne provodadžije“. Primjeri transakcijskih platformi uključuju Amazon, Airbnb, Uber i Baidu.
Preteču savremenim digitalnim ekonomskim platformama možemo pronaći kroz istoriju, posebno u drugoj polovini 20. vijeka. Ipak, tek se 2000. godine metafora o „platformi“ počela široko upotrebljavati za opisivanje digitalnih provodadžija i inovacijskih platformi. Pogotovo nakon finansijske krize 2008. godine, firme koje posluju s novim „poslovnim modelom platforme“ brzo su došle pod kontrolu sve većeg udjela u ukupnoj svjetskoj privrednoj aktivnosti, ponekad prekidajući tradicionalno poslovanje.
Bruno Tebul i Tijeri Pikar u knjizi „Uberizacija – urušena ekonomija“ predviđaju da će do 2025. godine 3,5 miliona radnih mjesta biti ugušeno zbog informatizacije ekonomije, odnosno, kako kažu, uberizacije poslovanja.[2]
Primjer kao što je Uber pokazuje da takve privatne usluge mogu dobro uzdrmati određene privredne branše. Ova američka kompanija pomoću aplikacije za mobilni telefon spaja one kojima je potreban prevoz sa onima koji imaju automobil. Jeftiniji su od taksija, a usluga se plaća unapred internetom. Uber je osnovan u San Francisku od strane Travisa Kalanika i Gereta Kampa 2009. godine. Tri godine kasnije, Uber je počeo da otvara međunarodne kancelarije. Mnoge vlade i taksi kompanije protestovale su protiv Ubera, rekavši da je upotreba nelicenciranih vozača nesigurna i nezakonita. Posao se proširio u preko 60 zemalja, svuda uz velike proteste zvaničnih taksista. Procjenjuje se da Uber danas ima preko 100 miliona korisnika širom svijeta i 69 odsto tržišnog udjela u SAD.
Takav poslovni model ubrzo je postao toliko popularan u ekonomiji dijeljenja, ili „kolaborativnoj ekonomiji“, da su ga nazvali eufemizmom uberizacije. U posljednjih deset godina u Sjedinjenim Državama pokrenute su stotine kompanija koje se reklamiraju kao „Uber za nešto“: Uber za pranje veša, Uber za trčanje/vođenje pasa na „pi-pi“, Uber za košenje trave, Uber za dostavu hrane, Uber za pranje prozora…
Bilo je dovoljno otvoriti platformu za bilo šta, a investitori su se kao muve lijepili na med. Mala armija radnika preko noći je ušla u globalnu ekonomiju bogatu tehnologijom i kapitalom, za čije usluge generalno nije potrebna univerzitetska diploma, oni slabo plaćeni poslovi koje dobrostojeći kupci radije plaćaju a ne obavljaju sami.[3]
Pitanje nije da li će se, već kada će se Uber pojaviti i u Srbiji. Može se postaviti pitanje, kada se misli na Uber koji posreduje vožnju, odnosno transport ljudi taksijem, zašto svako mjesto ili opština ne bi sami mogli da osnuju svoju internet-platformu i naprave ponude koje građani mogu dobro da iskoriste?!
Airbnb je preko noći postao najveći svjetski ponuđač smještajnih kapaciteta, iako ne posjeduje nijedan jedini hotelski krevet. Uprkos tome, ovaj gigant je u stanju da uzdrma cijelo tržište za iznajmljivanje soba i stanova.
Nova realnost
„Automatom“ kruži svijetom. Velika transformacija tržišta rada već je realnost. Radnici postaju trkači, bajkeri, taskeri, multitaskeri, kraudvorkeri ili robovorkeri ukoliko (ne)voljno pristanu da se čipuju kako bi se lakše konektovali. Oni rade na osnovu vaučera, franšiza, ugovora sa nultim brojem časova. Poslodavci su vlasnici ili osnivači platformi, grupni finansijeri, koordinatori, ponuđači usluga, a u svakom slučaju nevidljivi. Komunikacija se obavlja u virtuelnoj sferi, konkurencija i tržišna utakmica stvaraju sve veći jaz i neravnotežu između male grupe dobitnika i ogromne većine gubitnika. Mogućnosti nadzora, stalne kontrole i zloupotreba su velike. Gotovo neprimijetno smo zakoračili u novi vrli svijet koji ima svoja pravila i gdje zaostajanje ima ogromnu socijalnu cijenu.
Globalizacija je izbrisala granice, a multinacionalne kompanije postale su samostalni nezavisni entiteti, države sa svojim zakonima, pravilima, budžetima… U ovoj eri uvođenja vještačke inteligencije postavlja se pitanje: gdje je tu čovjek, gdje je radnik, a gdje je i sindikat? Svijet rada se u potpunosti mijenja. Mijenja se sam zaposleni, mijenja se i poslodavac, mijenja se radno mjesto, a kategorija radnog vremena ima potpuno drugačije značenje. Stotine hiljada bitova kreće se optičkim vlaknima od jednog do drugog korisnika.
Dok jedni na „platformnu ekonomiju“ gledaju kao na veliku šansu, drugi njen razvoj posmatraju sa zabrinutošću, uvidjevši opasnost od dampinga cijena, izmještanja proizvodnje, erozije kolektivnih ugovora. Radi se i na tome da se na tako atomizovanom tržištu rada onemogući djelovanje sindikata. Potcjenjuju li sindikati opasnost od „platformne ekonomije“? Ona ne mijenja samo proizvodne procese već naglavačke izvrće tradicionalne tržišne veze između proizvođača i konzumenta, a u momentu kada se to dešava dovode se u pitanje i zastarjele i prevaziđene strukture organizacije rada u firmama ili preduzećima. Radno pravo, snažno vezano za postojanje firmi, u novim okolnostima zastarijeva, i pravnici očajnički pokušavaju da ga spasu i prenesu u novi svijet rada.
U novim vremenima u kojima živimo sindikati će se naći u velikim problemima, neće više biti potrebni, ili će svoj profil kompletno morati da promijene, jer će morati da se preobraze u organizaciju koja će štititi interese privatnika. To je kulturni šok koji će sindikati tek morati da prihvate.
Ostoja Vojinović
(autor je istoričar i publicista)
Izvor: Novi Standard
Uputnice
[1] https://www.scribd.com/document/55425529/Kraj-Rada
[2] https://www.politika.rs/scc/clanak/343560/Uberizacija-ekonomije-unistice-milione-radnih-mesta
[3] https://investitor.me/2019/03/16/kako-je-uberizacija-stvorila-ekonomiju-sluskinje/
