Piše: Branislav Predojević
Iako u grubim crtama prepričan zaplet mini-serije „Iskonska Amerika“(America Primeval), u kojem bijela žena sa djetetom invalidom u pratnji nijeme indijanske djevojčice i opasnog vodiča, putuje kroz divljinu Jute u vrijeme rata mormona, vojske SAD i Indijanaca sredinom 19. vijeka, djeluje kao loša šala na temu političke korektnosti, u rukama režisera Pitera Berga i scenariste Marka L. Smita dobili smo suštu suprotnost pomenutim trendovskim diktatima i prvu veliku seriju u 2025. godini, te jedan od najboljih vesterna dugo godina unazad.
Shodno naslovu svog projekta Smit, poznat po scenariju za kultni revizionistički vestern „Povratnik“(ali i brojim drugim horor i sf filmovima poput „Rupe“, „Ponoćnog neba“), stvorio je mračnu i surovu sagu o osvajanju zapada Amerike, kilometrima udaljenu od pionirskog idealizma klasičnog vesterna, ali i modernih prekrajanja istorije prema postulatima vok kulture.
Njegova priča labavo bazirana na istorijskim činjenicama u svom centralnom fokusu prati ženu Saru Holovej (Beti Gilpin) koja sa sinom Devinom (Preston Mota) pokušava stići do supruga u rudarskom gradu u Stjenovitim planinama, uz pomoć poludivljeg vodiča i usamljenika Isaka Rida (Tejlor Kič), dok se u drugom fokusu razvija pozadinska priča izgrađena na osnovu stvarnih istorijskih sukoba oko utvrđenja Fort Bridžer na teritoriji Jute i krvavi obračuni pripadnika Mormonske crkve, doseljenika sa istoka, vojske SAD i indijanskih plemena u njegovoj okolini. Kombinujući ove dvije linije pripovijedanja Smit i Berg majstorski nameću žestok narativni tempo, kojim dodatno naglašavaju upečatljivost ključnih karaktera, dok sa druge strane šokiraju publiku sirovim i krvavim prikazom života i smrti na granici Divljeg zapada, dijemetralno suprotnim od lažnog idealizma retuširane istorije. Smitov narativ vodi glavne junake kroz nemilosrdnu borbu za opstanak postavljenu unutar konteksta nemilosrdnog doba. Mračne, oštre priče u kojima protagonisti trpe nezamislive opasnosti, odražavajući sirovo nasilje zapadne granice, gdje svaka nevinost i spokoj gube uporište pred mržnjom i strahom, a opstanak ostaje jedini prioritet pred konstantnim naletom opasnosti.
U pustoj i nepreglednoj divljini zapada Amerike sve je opasno, ali najveća opasnost ipak stiže od čovjeka, kojem je tuđi život jeftiniji od metka, nema ovdje vrlih pionira civilizacije, dobrih Indijanaca i pobožnih vjernika, svi redom lažu, otimaju i ubijaju kako bi se domogli zemlje koja će biti samo njihova, bez obzira koliko će krvi biti prosuto po njoj. Doseljenici ubijaju Indijance, mormoni ubijaju i jedne i druge, Indijanci uzvraćaju udarac, nesvjesni da gube rat, a bilo kakav pokušaj idealizma i dobrote, uglavnom završi u nasilju i krvi. Smitova vjerna rekonstrukcija divlje granice ne robuje istorijskim činjenicama, jer je on svjestan da je ovo ipak fikcija, a ne istorijski dokumentarac i shodno tome on dosta bolje razvija priču oko izmišljenih likova, nego oko istorijskih junaka, na tragu brutalne atmosfere revizionističkog vesterna 70-ih ili prigušene strave proze Kormaka Makartija.
Možda njegova priča upadne u određene nelogičnosti u finišu, kako bi pojačao dramatiku za gledaoca (nedosljedne scene sa Jakobom Pratom, vukovi koji napadaju ljude umjesto konja i slične prilično suvišne horor scene), ali Bergov izvanredan smisao za režiju akcionih scena (neke su, poput napada na karavan, čista klasika za sebe) i maestralna igra glumačkog ansambla s lakoćom premoste rijetke momente konfuzije u raspletu i manjak emocionalne uvjerljivosti. Oslonac na snažne likove i glumce sposobne da ih iznesu na pravi način, u slučaju vesterna, uvijek je siguran izbor, ali lakoća i uvjerljivost s kojom Kič tumače Isaka, čovjeka koji je izgubio sve, osim vještine da sa lakoćom sije smrt oko sebe ili Gilipinova ženu koja u surovom muškom svijetu pokušava da spasi vlastito dijete po svaku cijenu, doslovno izaziva divljenje prema njihovom talentu, kao i prema majstorstvu, kojom ostatak ansambla prati glavni glumački tandem u plovidbi do katarzičnog finala.
Branislav Predojević: “Lutalice iz Sjene” (024): Zovite me Nomi
Surovo divljaštvo, krvavo nasilje i beskrajna pohlepa nadolazećeg kapitalizma, koje je ugrađeno u temelje Amerike, ovdje je otkopano u svojoj prljavštini i izvučeno iz mraka na svijetlo dana, besprijekorno snimljeno, majstorski odglumljeno i krajnje uvjerljivo povezano u autorsku cjelinu, koja funkcioniše jednako dobro i kao mračni vestern, napeta akcija i potresna ljudska drama. Eventualni propusti su tu da nas posjete da su ga stvorili živi ljudi od krvi i mesa, koji svoj posao rade iskreno i posvećeno, a dosadni perfekcionizam ostavljaju vještačkoj inteligenciji ili kensel napadačima.
Izvor: Glas Srpske
