Piše: Vuk Bačanović
Slučaj masovnog ubice Aca Martinovića iz Cetinja i njegovih dvanaest žrtava naveo me je po ko zna koji put da sebi postavim jedno te isto pitanje: šta se u čovjekovom umu dogodi u trenutku kada „pukne“, kada popuste posljednji konci savjesti ili društveno stečenih vrijednosti i počne nasumično ubijati sve oko sebe? Šta povezuje Armina Isakovića, koji je u Sarajevu u stanju pomračenja uma nožem masakrirao vlastitu majku, Kostu Kecmanovića, koji je poubijao školske drugove, K. K., koji je u Zagrebu s nožem u ruci ušao u svoju bivšu osnovnu školu, ubivši sedmogodišnje dijete, i nedavne crnogorske masovne ubice Vuka Borilovića, Aliju Balijagića i Aca Martinovića?
Ne usuđujem se igrati psihijatra, i sve što ću u narednim redovima napisati je puka spekulacija dječaka koji je preživio rat 1992–1995. i gledao mnoge ljude kako kopne i padaju pod teretom trauma, stideći se da priznaju da su preslabi da podnesu onoliko koliko su sebe uvjeravali da mogu. Te traume ne moraju biti ratne. Balkanska mikrodruštva od Velikog bečkog rata u 17. vijeku teško su, u kontinuitetu, sastavljala pedeset godina bez velikih stradanja i življenja posljedica tih stradanja.
Otupljenje osjećanja i posljedična svirepost tako su se učvrstili kao norme međuljudskog ophođenja. „Čeličenja“ putem neprestanog kinjenja, ponižavanja i utjerivanja straha da se otkriješ kao osjećajan – to jest, u takvom vrjednosnom sistemu, slab – bila su uzrokom duševnih rana kod ogromnog dijela populacije oba pola. Te rane su se skrivale raznim oblicima gordosti koja u svojoj završnoj fazi najčešće poprima karikaturalne crte, što potom izaziva dodatna ismijavanja, kinjenja i ponižavanja. Braneći se od toga, odnosno nastojeći da po svaku cijenu izbjegnu dodatna ranjavanja, ljudi se povlače u sebe, nemajući snage za bilo kakvo saosjećanje prema drugima, dok se neki potpuno raspadnu i u stanju pomračenog uma počnu da se „svete“ svima koji su ih povrijedili, bilo istinski, bilo u mašti pomračenog uma.
Masovne ubice su, u suštini, izbezumljene ranjene zvijeri koje u napadu bijesa, u krajnjoj fazi pristanka na zlo jer im je zlo istinski ili imaginarno naneseno, komadaju i grizu sve oko sebe, nanoseći rane upravo tamo gdje znaju da će najviše boljeti. Iz ponižavanja nastaju čudovišta koja svoje žrtve smatraju nižim bićima od sebe, bićima koja, zapravo, zaslužuju patnju, bol i smrt. Otrježnjenje od takve deluzije često dovede do toga da svoj krvavi pir okončavaju samoubistvom, jer ne bi mogli podnijeti da ih neko označava kao svirepe i zle ljude, budući da je njihova misija, zapravo, bila plemenita.
Radi se, zapravo, o kolovratu zla i ludila, kao u jevanđeoskoj pripovijesti o putniku kojeg opljačkaju i isprebijaju razbojnici, ostavljajući ga na cesti da leži izubijan, osramoćen i ignorisan, dok dobri Samarjanin (simbol Hrista, ali i svakog od nas koji je ohristovljen) ne prekine to umiranje u stanju bespomoćnosti i napuštenosti i ne odvede ga u lječilište. Treba, zaista, bez trunke patetike, da se zapitamo pored koliko smo potencijalnih Isakovića, Borilovića i Martinovića u nastajanju prošli u raznim fazama svoga življenja i samo zaključili da su „nenormalni“, da im pomoći nema, ili ih čak ismijavali radi vlastite gordosti i umišljenosti?
Jasno, mnogi od njih će tu pomoć odbiti, ismijati i poželjeti da svako ko im pokuša pomoći završi isto kao oni, ali svejedno. Kao neko ko je preživio ratno djetinjstvo prepuno poniženja i kinjenja, koji su se u jednom periodu činili kao jedini mogući odnosi prema ljudima, znam koliko i kapljica dobrote i nesebičnosti bistri okeane takve tame. I jedan potencijalni Martinović koji to neće postati jer ćemo od sebe odagnati mračne ovosvjetske logike prema kojima je sasvim prirodno da jači gazi i kinji onoga ispod sebe, kao što je i sam gažen i kinjen od onoga iznad sebe, je sasvim dovoljno.
Nekoliko dana pred Novu godinu sa vječnošću se sjedinio moj prijatelj, pisac Rade Likić. Iza sebe je ostavio jednu od najljepših pripovijesti ikada napisanih srpskim jezikom – „Oćeraj Kati drva“, o Ikoniji Brstini koja na sudu laže da ne poznaje ustaškog zločinca koji joj je poubijao cijelu porodicu, i koja sina na samrti zaklinje da se okane mržnje i da hrvatskoj starici u susjednom selu pomogne s ogrjevom preko zime, iako su joj ustaše iz istog sela poubijale gotovo cijelu porodicu. Rade je pisao inspirisan istinskim događajima o ljudima koji su, iako najstrašnije poniženi ubijanjem najbližih, odgovarali iscjeljivanjem, a i on sam je tako postupao, ostavivši nam u amanet svoju književnost samilosti. Ako je bilo ljudi koji su praštali tako mnogo, ne pristavši da ponižavaju čak i najgore zlikovce, koliko tek mi možemo učiniti da se iscijeli neko nama najbliži, zgrčen od bolova koji vode ka zlu.
