Piše: Tufik Softić
Računajući da prateći stanje u šumarstvu na sjeveru znam po nešto o tome, bio sam prilično iznenađen činjenicom da u domaćim specijalizovanim prodavnicama, ako vam je potreban, možete naći samo uvozni patos iz Austrije. Pitam prijatelja koji radi i ima firmu u oblasti drvne industrije da li je to zbog toga što je kvalitetniji od crnogorskog? Ne, odgovara on, nego u našoj državi nema organizovane proizvodnje patosa. Ćutim kratko u čudu, a onda nastavljam – kako nema, nemamo drvo? Pa ako šta ima kao neprocjenjivo bogatstvo, sjever makar ima šume u izobilju. Prijatelj mi objašnjava da poslije uništenja državnih šumsko industrijskih preduzeća, kada smo radili sve što je potrebno i za domaće i za strano tržište, nakon tranzicije, finalnu proizvodnju drveta u Crnoj Gori nismo vratili čak ni na jednostavnu proizvodnju patosa.
Tada sam shvatio kakva razmjera štete je napravljena u toj oblasti. Nije da nisam znao, ali po nekada vam neka potpuno sitna stvar pomogne da otvorite oči do kraja i sagledate stvari u potpunosti i u cjelini.
Od giganta drvne industrije kakav je bio “Gornji Ibar”, od industrije namještaja, preko svih pogašenih šumsko industrijskih preduzeća na sjeveru, došli smo, dakle, na te grane da pored obilja šume i drveta koje propada kao sanitar, danas nismo u stanju čak ni da finalizujemo proizvodnju običnog takozvanog brodskog patosa.
Ne bih želio da se vraćam u dalju prošlost i da podsjećam na to kako je čuveni “Šipad” u vremenu SFRJ, pored matične fabrike u Brčkom, i širom ondašnje Jugoslavije, imao čak deset svojih fabrika u Sjedinjenim Američkim Državama u kojima su se sklapali njihovi proizvodi koje su izvozili na to prekookeansko tržište.
Ali, da li se još neko sjeća kada je prije privatizacije beranskog šumsko industrijskog preduzeća ta kompanija nije mogla da postigne da proizvede latofleks lajsni koliko je trebalo samo za italijansko tržište. To nije bilo tako davno, početkom dvijehiljaditih godina. I umjesto napretka, dvije decenije kasnije u Beranama se izrađuje samo polufabrikat, kao i na čitavom sjeveru.
Onda, kada malo zagrebete i zainteresujete se, saznajete da, recimo sva sirovina i polufabrikat iz Rožaja, sjedista uništenog “Gornjeg Ibra”, izlazi na Kosovo, gdje se drvna proizvodnja finalizuje. Kubik prerađene daske u Crnoj Gori košta 190 eura, dok se na Kosovu prodaje za 270 eura.
Da li možete vjerovati da u nekoj uređenoj državi, u nekom gradu postoji i firma koja završava papire za izvoz čak i onima koji nisu koncesionari i koji nemaju ulaz ili dokaz o porijeklu drveta, a bez problema ga izvoze i prodaju na području Kosova po toj cijeni. Ali, to je već posao za policiju i tužilaštvo.
Vlasnici pogona na Kosovu mogu i legalno doći u Rožaje i kupiti drvo, odnosno dasku za 190 eura, ali zato još hiljade kubika izađe ilegalno, odnosno putem kupljenih papira i bez ikakvog dokaza o porijeklu drveta. Fabrike na Kosovu, koje nemaju sirovinu i zavise isključivo od drvne građe iz Crne Gore, najviše to drvo prerađuju u lamperiju i patos, i dalje izvoze – za Grčku.
Kubik lamperije ili patosa, u rijetkim malim radionicama, u Crnoj Gori košta 280 eura, ali se ipak izvozi na Kosovo. Kosovski privrednici su, izgleda, mnogo agilniji i prodorniji, a posao sa drvetom unosan je koliko i posao sa nekretninama koji cvjeta u Crnoj Gori. Razlika je samo u tome što u poslu sa drvetom nema rizika.
To je najsigurniji biznis. Uložiš dvadeset-trideset eura dobiješ preko sto. I tu je otvoren prostor za podmićivanje i korupciju do neviđenih razmjera, da bi se došlo do šume. Sada i posljednju babu u bilo kojem selu na sjeveru da pitate šta se radi sa šumama, reći će vam – pljačka.
Pitanje je zapravo, zašto bi mi izvozili dasku bilo gdje, a drugi je samo prerađivali u patos i lamperiju i dalje izvozili? Zašto ne bi smo mi izgradili makar jednu manju fabriku patosa na sjeveru za svoje potrebe, i višak izvozili u Grčku? Država Crna Gora bi bila mnogo više na dobitku, ali bi zato izgubili oni koji sada koriste ovakvu situaciju i postaju bogati preko noći.
Ili, ako ne to, onda da ne bi išli za Austriju, jednostavno damo sirovinu fabrikama na Kosovu, a zatim od njih uvezemo patos. Bliže je, za transport jeftnije.
Pomislim nakon svega, koliko nas ima koji još uvijek u svojim domovima neki djelić namještaja, još iz davnih vremena podgoričke fabrike „Marko Radović“, čuvamo sa emocijama? Bacim pogled na patos po kojem gazim, ručni rad dobrog nekadašnjeg komšije, ishoblovan i prelakiran, sa višedecenijskom patinom. Čuš austrijski.
Izvor: RTCG
