Piše: Stanko Crnobrnja
Naišao sam na istraživanje obavljeno u Rumuniji ove, 2024, godine koje je pokazalo da Rumuni kao najprijateljskiju zemlju vide – Srbiju. To me nije iznenadilo. Još od mog prvog, mladalačkog putovanja u Rumuniju 1965. godine nosim sećanje na toplinu i prijateljstvo koje su Rumuni pokazivali prema nama, tada Jugoslovenima. To je bio moj prvi susret sa zemljom komunističkog lagera koja je, iako nama susedna, bila zaklonjena iza teške, Gvozdene zavese. Bilo je to tik pre nego što je na vlast došao Čaušesku. Svojim znatiželjnim očima video sam tu kristalno jasnu, a istovremeno i blago jezovitu disciplinu koja je obavijala sve oko mene. U tom pod konac ustrojenom poretku primetio sam jednu malu kulturološku sličicu koja mi je bila sasvim nova i potpuno drugačija od onoga što je bilo kod nas. U svakoj pa i najobičnijoj kafani, a pogotovo u svakom restoranu šta god da se naruči od pića, kelner bi automatski prinosio kanticu leda na stalku i postavljao je pored stola.
Ta „kultura leda” uz restoranski sto bila je u suštoj suprotnosti sa duhom i karakterom Rumuna koje sam dobro upoznao mnogo godina kasnije kada sam, u Švajcarskoj, bio profesor na akademiji koju je osnovao i vodio sjajni Aleksandar Luj Todorović. Svake godine smo, uz studente iz celog sveta, imali bar dva-tri studenta iz Rumunije.
Miloš Lalatović: Rumunija, zemlja duhovnosti, stradanja i ljepote
Bili su to medijski profesionalci, neki već i vrlo iskusni ali zajedničko im je bilo to što su bili otvoreni, iskreni, čestiti, vredni, zainteresovani, ponosni na svoju zemlju, ljudi sa stavom. Jedan od studenata Rumuna otkrio mi je kako, po njima, glasi malo šaljiva ali istinita definicija Rumuna: „Rumun nije nacionalnost, Rumun je profesija.” To sam dobro zapamtio kao podsetnik za susrete s mnogim „ponosnim nacionalistima” na raznim stranama sveta koji su vrlo često bili spremni da svoj ponos prodaju kao da se bave najstarijom profesijom na svetu. Štaviše, ti Rumuni koje sam upoznao devedesetih godina u Švajcarskoj bili su jasan odraz jednog osvešćenog i složnog naroda kome je javni interes preči od vlasti, moći i novca.ž
To se pokazalo kao tačno u narednim decenijama rumunske tranzicije. Rumuni su, upravo svesni javog interesa i dobra, bili spremni da u stotinama hiljada izađu na ulice i protive se nepravdama i otimanju onoga što treba da pripada zajednici. Godine 2017. ogromnim protestima uspeli su da zaustave nameravane ekspresne promene u krivičnom zakonu. Nova vlast htela je da preko noći dekriminalizuje sve koruptivne radnje u vrednosti manjoj od 44.000 evra. Nije prošlo.
Uporni i pravdoljubivi
Rumunski narod upravo je ovih dana zaustavio otvaranje najvećeg rudnika zlata u Evropi, koji je u Rumuniji trebalo da otvori kanadska kompanija „Gabriel Resources”. Dozvolu je dobila još 2000. godine, ali otpor naroda je bio prejak. Kanađani su tužili državu Rumuniju za skoro sedam milijardi evra, ali spor su izgubili pred međunarodnom arbitražom. A to je samo još jedna od pobeda rumunskog naroda, pravdoljubivog i upornog. Smenjivali su korumpirane ministre, na sud izvodili predsednika vlade, visoke policijske funkcionere, političare ogrezle u kriminalu, tražili pravdu i dobijali je.
Nedavno su se pobunili protiv izvlačenja nafte iz Crnog mora, protiv projekta „Neptun Deep”, koji bi, ako se pokrene, Rumuniju učinio najvećim proizvođačem fosilnih goriva u Evropi. Zašto su Rumuni protiv ovog megaprojekta? Zato što narušava postavljene evropske standarde u emisiji ugljen-dioksida i zato što ozbiljno ugrožava biljni i životinjski svet u Crnom moru.
Dobro, i ko su onda ti Rumuni koji nas vide kao najprijateljskiji narod a koji bi po mnogo čemu nama mogli da budu primer. Oni su žitelji hijerarhijskog društva u kome se stariji poštuju a ljudi na odgovornim pozicijama uvažavaju. Stariji ljudi smatraju se za mudrije jer poseduju dragoceno životno iskustvo. Rumuni očekuju da onaj koji je najstariji u zajednici ili onaj koji je na najvišoj društvenoj funkciju donosi odluke koje su u interesu cele zajednice. Rumunija ima tešku i dugu istoriju u kojoj je bila okupirana od Austrougarske, od Otomanskog i Ruskog carstva. Rumuni su ponosni što su uspeli da održe svoju postojbinu tokom svih invazija u prošlosti. Vrlo su ponosni i na svoju autentičnu narodnu kulturu, na ruralni život i njegovu tradiciju utemeljenu u napornom radu i poštovanju tla, poštovanju zemlje.
Mi, njihovi najbliži susedi, možda i ne znamo da je Rumunija biogeografski najraznovrsnija zemlja u Evropi. S visokim snežnim planinama, ogromnim šumama, vinogradima, oranicama, beskrajnim poljima suncokreta, dugačkom peščanom morskom obalom i fantastičnom deltom Dunava, Rumunija je, baš kao što ovaj opis i govori, kao stvorena za turizam. Prošle godine posetilo ju je 13 miliona stranaca. Prosečna plata u Rumuniji je oko 1.600 evra, nešto malo veća nego u Mađarskoj, a nešto malo manja nego u Poljskoj i prilično veća nego u Bugarskoj i Grčkoj. Rumunija ima oko 20 miliona stanovnika i vrlo značajnu dijasporu, a po veličini je deveta zemlja u Evropi. Reklo bi se da su Rumuni prošli težak i trnovit put: prvo u stravičnom komunističkom kazamatu, koji je od Rumunije stvorio Čaušesku, a potom u iskušenjima tranzicije, gde su ipak našli svoje mesto u Evropi.
Zamišljana budućnost
Rumunsku kulturu danas svet poznaje po izuzetno zanimljivim filmovima. Njihov novi talas u kinematografiji započeo je početkom 21. veka. Odjednom su se pojavili neobični i uzbudljivi filmovi koje prožimaju opori realizam, mračni ali inteligentan humor, ogoljena i pojednostavljena estetika. Filmovi rumunskog novog talasa bave se temama kojima se istrajno bavi i rumunska javnost a to su: etički odnosi i stavovi običnih ljudi koji žive u autoritativnim društvima, društvene posledice korupcije, borba za pojedinačne, ljudske slobode. Godine 2007. rumunski film „4 meseca, 3 nedelje i 2 dana”, koji je režirao Kristijan Munđiju, osvaja Zlatnu palmu i nagradu Fipresci na Kanskom festivalu.
Radnja se dešava u poslednjim godinama Čaušeskovog stravičnog režima. Dobro se sećam samog kraja tog režima jer su potresne slike iz Temišvara stizale do nas i odlazile u svet zahvaljujući hrabroj ekipi Televizije Beograd. Iako je drugu polovinu 20. veka i u Rumuniji i u Srbiji obeležila vladavina komunističkih režima, uvek nam je bilo jasno da su Rumuni prošli baš pravi pakao. Ali nažalost, mi nismo shvatili šta smo mi prošli i u čemu smo mi bili. I zašto su u nama ne samo Rumuni već i Kinezi, Bugari, Mađari, Albanci, Česi, Slovaci, Rusi i mnogi drugi videli budućnost. Danas, svi oni žive tu kroz nas nekada zamišljanu budućnost, manje ili više uspešno. Ali mi nikako da se snađemo, ne samo s onim što smo bili već i s onim što jesmo i šta hoćemo da budemo. Uloge su se, to smo jedino uspeli da shvatimo, preokrenule. Danas naš sused, rumunski narod, može da bude slika neke naše budućnosti. Buntovne, uzavrele, uzbudljive ali i osvešćene, orijentisane i jasno opredeljene da pljačka, samovolja, ugnjetavanje ljudi, uništavanje javnog dobra, sveopšta korupcija ne mogu i ne smeju da budu naš život.
Izvor: Politika Magazin
