Trebalo bi da se zapitamo da li se savremeni čovjek olako odriče teško stečenih radničkih prava i zašto većinu njih ne ostvaruje kako je propisano, ili ih ne koristi uopšte.
Od 2008. godine se 7. oktobar obilježava kao Međunarodni dan dostojanstvenog rada, i tog dana sindikati širom svijeta se mobilišu u odbrani osnovnog ljudskog prava – prava na zapošljavanje i dostojanstven rad, koje podrazumijeva pristojne i bezbjedne uslove rada, ostvarivanje prava iz i po osnovu rada, pravo na dijalog, odnosno učešće u kreiranju i realizaciji poslovne politike, što je neophodan uslov za održivi privredni i socijalni napredak i razvoj.
Međunarodni dan dostojanstvenog rada ustanovljen je na predlog Međunarodne konfederacije sindikata, a dan prije, podsjećanja radi, obilježen je Svjetski dan nesigurnog posla, kao upozorenje da nesiguran posao zbog pohlepe kapitala jeste globalni problem i da kao takav i u Srbiji postaje sve prisutniji i veći.
Na Međunarodni dan dostojanstvenog rada trebalo bi da se zapitamo da li se savremeni čovjek olako odriče teško stečenih radničkih prava i zašto većinu njih ne ostvaruje kako je propisano, ili ih ne koristi uopšte?
Martin Luter King, simbol građanskog otpora i neposlušnosti, čovjek koji je život dao za viziju jednakih i dostojanstvenih ljudi, tvrdio je da svi mi lagano umiremo kao ljudska bića od onog trenutka kada počnemo da ćutimo o stvarima koje su važne.
Ćutimo o sreći, dostojanstvu i ljudskoj solidarnosti. Zažmurimo ili nervozno odmahnemo rukom na spominjanje socijalne pravde. Onog trenutka kada izgubimo nadu i prestanemo da maštamo o boljem i pravednijem svijetu, postajemo tek mašine za preživljavanje, hodajući po svijetu kao zombiji.
Četiri stuba
Dostojanstven rad je rad dostojan slobodnog čovjeka. Najjednostavnije rečeno, radi se o temeljnom ljudskom pravu na pristojan rad koji je ugovoren, predvidljiv i koji se odvija pod unaprijed poznatim i prihvatljivim uslovima. Rad koji je osiguran i bezbjedan u pogledu fizičkog zdravlja i rizika, ali isto tako i na kome nas ne mobinguju i ne „gužvaju nam karakter“. Naravno, dostojanstven rad je i samo onaj rad koji je na vrijeme plaćen i od koga se da pristojno živjeti, kako kaže predsjednik UGS „Nezavisnost“, Zoran Stojiljković.
Nasuprot uslovima u kojima živi većina zaposlenih, dostojanstven rad je samo onaj rad koji ne unižava čoveka i koji objedinjuje sledećih šest elemenata: (1) produktivan rad a ne tek politički kreirano (privremeno) radno mjesto, (2) uređen i fer odnos poslodavaca prema zaposlenima, (3) bezbjedno i zdravo radno mjesto i (4) zaštitu socijalnih prava zaposlenih i članova njihovih porodica. Time se ujedno kreiraju i (5) uslovi za lični prosperitet zaposlenog i njegovu socijalnu integraciju koja uključuje i (6) slobodu zaposlenih da se organizuju i aktivno učestvuju u odlukama koje ih se neposredno tiču.
Uspostavljanje uslova za ostvarivanje dostojanstva na radu nije samo misija sindikata već stvar konsenzusa unutar Međunarodne organizacije rada (MOR), od koje je dostojanstven rad kao koncept i potekao. Treba li dodati i da je, bez obzira na sve izazove, dostojanstven rad, kao i socijalna sigurnost, temeljna vrijednost i pretpostavka EU integracija kojima stremimo i u koje se toliko kunemo? Nasuprot tome, suočeni smo sa krizom i strahom od gubitka posla, odnosno pratećim nastojanjem predatorsko-grabežljivog kapitala za beskrajnim fleksibilizovanjem rada i sužavanjem prava radnika. U najgorem su položaju, ipak, angažovani u sivoj ekonomiji.
Ni za koga nije tajna da se profit cijedi na taj način što su poslovi u „neformalnoj“ ekonomiji nesigurni i organizovani pod uslovima koji ozbiljno mogu narušiti zdravlje ljudi koji na njima rade, a nerijetko im i ugroziti živote. Dodatno, ovako angažovana lica u neformalnom sektoru najčešće nemaju ni mogućnost organizovanja i udruživanja u sindikate, što samo pojačava njihovu nemoć da ostvaruju svoja prava.
„Fleksibilno“ angažovanje radnika bez ugovora je zapravo sredstvo za smanjenje troškova rada, povećanje konkurentnosti na tržištu i, ezopovski rečeno, „olakšano upravljanje ljudskim resursima“. Ono što ti „uslovi“ uspijevaju da stvore jesu prekarnost i prekarni radnici. Mogli bismo da kažemo da je danas, poput visoko programiranog uređaja, u toku stvaranje beskrajno prilagodljivog, bezidentitetskog radnika sa kojim se može činiti šta god se poželi.
Imajući u vidu realnu sliku zaposlenosti, MOR je još 2002. godine iznijela rješenje koje počiva na četiri stuba dostojanstvenog rada, a to su: zapošljavanje, radna prava, socijalni dijalog i socijalna zaštita. Ovakvo nastojanje MOR dodatno je ojačano 2008. godine usvajanjem Deklaracije o socijalnoj pravdi i fer poslovanju. Oni bi trebalo da se obezbijede kroz postizanje većeg procenta zapošljavanja i mogućnosti zarađivanja, podrazumevajući pod tim i kvalitetnije zapošljavanje.
Zbog toga, neophodno je posmatrati dostojanstven rad ne samo kao međunarodno prihvaćenu referencu i cilj sam po sebi, već kao način da se poveća razvoj, smanje siromaštvo i neformalna zaposlenost. Stvaranje uslova za otvaranje novih radnih mjesta podrazumijeva, međutim, privredu koja stvara mogućnosti za investicije, preduzetništvo, razvoj vještina, otvaranje radnih mjesta i održiv i pristojan život. To se može obezbijediti ne razumijevanjem dualnog obrazovanja kao kreiranja gotovo besplatne radne snage za potrebe korporativnog kapitala, već, recimo, putem socijalnog preduzetništva i proizvodnje koji bi otvorili prostor za ekonomske aktivnosti siromašnih posredstvom sredstava i imovine koju imaju na raspolaganju.
Pravo na dostojanstven rad nije nikakva „sindikalna ujdurma“ i ljevičarska provokacija već temeljna pretpostavka čovjeka dostojnog života. Uostalom, i Ustavom Srbije propisano je da svako ima pravo na poštovanje dostojanstva svoje ličnosti na radu, bezbjedne i zdrave uslove rada, zaštitu na radu i pravičnu naknadu. Uz platu, bezbjedne uslove rada i poštovanje, to je karika koja čovjeku ne dozvoljava da, kako je to Stojiljković sociološki konstatovao, bude „mrtvac na dopustu“ i da ne hoda po svijetu kao zombi.
Ako se podvuče crta, dostojanstven rad morao bi da zadovoljava i bitnu vremensku odrednicu, davno formulisanu kroz tri osmice – osam sati rada, osam sati sna i osam sati društvenog života.
U istraživanjima kvaliteta života, odnosno društvenih pretpostavki sreće, posao od koga može da se pristojno živi i koji ispunjava zadovoljstvom jeste prva pretpostavka za sreću. Koliko u Srbiji danas ima ljudi koji su srećni zato što imaju dobro plaćeni posao koji ih čini ispunjenim i zadovoljnim? I da li smo u tom pogledu zemlja nesrećnih i uniženih, lišenih nade? I da li će ikada biti drugačije?[1]
Srbija je danas zemlja u kojoj su, ipak, prisutni i siromaštvo i nejednakost, a dostojanstvo i sreća teško idu sa siromaštvom. Siromaštvo, po pravilu, ne donosi ništa dobro. Kao u Brehtovom „Dobrom čovjeku iz Sečuana“ najstrašnija posljedica siromaštva je dehumanizacija – pretvaranje čovjeka u biće bukvalnog preživljavanja, u kome često nema mjesta za dobrotu i brigu za druge.[2]
Sreća je i čin ljudskog dostojanstva i mogućnost da se bude solidaran i empatičan, da se uživi u poziciju drugih i da se sa njima saosjeća, odnosno da može da im se pomogne. Briga za druge je solidarnost dokazana na djelu. Vrijednosti su te koje su, nažalost, danas predmet podsmijeha sem ako nisu politički i tržišno naplative i služe kao pokriće i oproštajnica za pohlepu – alavost, što bi rekli naši ljudi.
Ljudi su jednaki u svojoj neuporedivosti i različitosti i u svojim jednakim pravima i dostojanstvu. Priznatog ljudskog dostojanstva nema bez priznatog dostojanstvenog rada. Obrnuto, kako to tvrdi Ričard Senet, profesor sociologije na Londonskoj ekonomskoj školi, nejednakost i prekarnost gotovo pravolinijski vode u ljudsku udaljenost koja povratno uvećava nesreću i nejednakost. Nažalost, termin prekaran, dakle nesiguran, nestabilan, besperspektivni rad, odnosno prekarijat kao moderna forma proleterijata, odomaćili su se u našem rječniku i dominiraju našim radnim odnosima. Naredna dilema je, dakle, koliko ljudi je kod nas u zoni dostojanstvenog, a koliko u zoni prekarnog rada?
Nesigurnost
Uključivanjem u obilježavanje Međunarodnog dana dostojanstvnog rada Savez samostalnih sindikata Srbije se priključio Međunarodnoj konfederaciji sindikata u kampanji za ekonomski oporavak i reforme, u kojoj se milioni ljudi širom svijeta mobilišu radi promjena koje treba da obezbijede nova radna mjesta, veće zarade i dostojanstven rad.
Gotovo po pravilu, na dan obilježavanja dostojanstvenog rada sindikati podsjećaju na to koliko je radnik daleko od dostojanstvenog rada, pa samim tim i od dostojanstvenog života, ukazujući na raskorak između potreba i onoga što svijet rada ima. Do dostojanstvenog rada od koga se normalno živi i porodici obezbjeđuje egzistencija proći će još puno vremena, ali se za njega treba svakodnevno boriti, naročito sada, u uslovima pandemije.
Pandemija je zaoštrila izazove koji su postojali i prije njenog izbijanja oko dostojanstvenog rada. Država je preduzela niz mera kako bi se ublažile posljedice i svojim mjerama pomoći u pandemiji korone vodila je brigu o poslodavcima, ali isto tako i radnicima, i do otpuštanja nije došlo zbog davanja minimalaca od strane države za više od milion ljudi.
Mjere su preduzete da bi se omogućilo da opstanu radna mjesta, da se ne izgubi posao, da se „dan sutra“ poslije pandemije dočeka na najbolji način. Pandemija i dalje traje i niko sa sigurnošću ne može da kaže kako će izgledati svijet i ekonomija poslije korone. Kada su u pitanju solidarnost i saradnja – to se u svijetu, nažalost, ne dešava. Možda će ih biti u svim segmentima, ali ne u ekonomiji, jer je, pokazalo se, svako od početka pandemije gledao samo sebe.
Obilježavajući dan dostojanstvenog rada, sindikati su još jednom ukazali na model globalnih lanaca snabdijevanja koji dominira svjetskom ekonomijom, podstiče eksploataciju i nejednakost, slabi borbu za pravdu, a budućnost čini dodatno neizvjesnijom. Vlade ne uspijevaju da regulišu ponašanje multinacionalnih kompanija unutar granica svojih zemalja i na globalnom nivou. Stoga, 94 odsto radnika u globalnim lancima snabdijevanja predstavlja prikrivenu radnu snagu, koja zarobljena u neformalnom, prekarnom radu proizvodi robe i usluge. Kompanije ih izrabljuju, iznajmljuju, dogovaraju poslovne aranžmane i ostvaruju basnoslovne profite.
Da li se na dan dostojanstvenog rada mi u Srbiji podsjećamo koliko smo daleko od dostojanstva? Dostojanstvo radu daje radnik i zato treba javno prozivati i obinježiti sve one koji mu ga na bilo koji način oduzimaju, bez obzira je li je riječ o poslodavcima ili njima bliskim političarima i vlasti. Svjetski dan dostojanstvenog rada obilježava se jedan dan u godini, ali radniku i radu to dostojanstvo pripada svih 365 dana u godini. Ono je radničko pravo i sindikalna je dužnost i obaveza da se dijalogom i pritiskom na poslodavce i političare uradi sve kako bi to zaista tako i bilo.
Poniženje i diskriminacija vrlo često su prisutni na svakom koraku, ali i ćutanje, jer je strah od gubitka i takvog posla ogroman. Sa zaradom koja je najčešće niža od egzistencijalnog minimuma, nema govora o bilo kakvom dostojanstvenom radu srpskog radnika. Lojalnost poslodavcu i naporan rad koji je nekada obezbjeđivao stabilnu karijeru zaposlenog i sigurnu penziju je obezvrijeđen i obesmišljen. Sve više radnika, usled preovlađujućeg nedostatka radnih mjesta, radi na privremenim i povremenim poslovima, izložen visokom stepenu rizika, za niske ili minimalne zarade.
Rad koji je daleko od dostojanstvenog lišava ljude prava na pristojan život, podriva kompletan sistem vrijednosti, utiče na materijalno i psihološko stanje nacije, a posebno porodice, koja je danas u takvim uslovima veoma ugrožena. Ono što dodatno zabrinjava jeste da se ne naziru rešenja, jer se egzistencijalni problemi građana iz godine u godinu guraju u stranu pred naletima dnevne politike.
Pored odsustva socijalnog dijaloga, sindikate zabrinjava i nedostatak radničke solidarnosti kada su rad i posao u pitanju, odsustvo kohezionih veza među ljudima i empatije. Ljudi sve više propuštaju da reaguju, misleći da to nije njihova stvar i da se to ne smije. Najveći strah zaposlenih je prema mogućem gubitku radnog mjesta. Više od 75 odsto zaposlenih u Srbiji je zabrinuto za radno mjesto na kojem trenutno rade.
Globalna kriza
Ove godine, kao i prošle, 7. oktobar se zagubio – mada se i inače lako zagubi – u globalnoj krizi izazvanoj koronavirusom, pa su sticajem tih okolnosti već drugu godinu u prvom planu ljudi koji moraju da rade da bi svi ostali kako-tako opstali, pa i bukvalno preživeli. Pandemija, odnosno napad virusa, odnio je milione života širom sijveta, a sva je prilika da neće mirovati ni do sljedećeg 7. oktobra.
Ljekari različitih usmjerenja, medicinske sestre, laboranti, čistači/ce u zdravstvenim ustanovama i drugi ljudi iz tzv. zdravstvenog sektora, uključujući i one u naučnim ustanovama i farmaceutskoj industriji koji su radili na pronalaženju leka i vakcine, na prvoj su – tako se kaže – liniji fronta u borbi sa nevidljivim neprijateljem. Oni su tokom prošle i ove godine na raznim meridijanima bukvalno skapavali i skapavaju od posla u danonoćnoj opsadi virusa koji je gotovo paralisao svet i prilično, praktično preko noći, izmenio i prioritete i način života i rada. Svih, ne samo zdravstvenih radnika.
No, baš zbog te izloženosti, njihov rad se hvali i javno i privatno, ali uprkos činjenici da je život bez njih bukvalano nemoguć, hvale i priznanja retko pronalaze iskaz koji bi se mogao okarakterisati svim atributima koje sintagma dostojanstven rad nosi. Uključujući i onaj koji bi dušebrižnici mogli okarakterisati kao bizaran, a to je zarada, koja svakako ne može i ne sme biti ista ako podrazumeva prekovremeni i noćni rad, spajanje smjena, višesatno angažovanje pod teškom opremom kakvu su u sudaru sa infektivnim bolestima zaposleni bili prinuđeni da nose.
Dakle, korona je postala lakmus pod kojim su sam rad i dostojanstvenost rada „pocrvenjeli“, a zbog vanrednih okolnosti oni kojima je obaveza upravo zaštita rada i uslova rada postali su nevidljivi. Prije svega, sindikati i organizacije za zaštitu ljudskih prava.
Rada i dostojanstva rada sjećamo se samo povodom dana kada se obilježava, a svim ostalim danima, sedmicama i mjesecima u godini okrećemo se sitnim interesima i strahovima – da se sačuva (prije toga dobije) poslić, da se ne zjameri nekome „gore“ koji može da se osveti. A to sve rad pretvara u nedostojanstven.
Profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu Mihail Arandarenko, uz pridjev dostojanstven (rad), dodaje i druge dve odrednice – pristojan i dobar. Onaj posao od kog može da se živi pristojno, dobro, dostojanstveno. „Kad kažem dobar mislim na ukupne uslove rada, u kojima je plata samo jedan od uslova za rad. Što bolja to bolje, ali važno je da zarada odgovara kvalifikacijama, da se radnik ne osjeća eksploatisano, ugroženo, progonjeno. Taj nivo dostojenstvenosti rada ima i socijalnu i psihološku dimenziju. Značajno je i da se ima i osiguranje, da radnik nije izložen preteranim rizicima, da očekuje izvesnu penziju“, navodi Arandarenko.[3]
Arandarenko ne sumnja u ono što se i golim okom vidi, a i forsira u Srbiji, da je sigurnije i isplativije biti angažovan, odnosno zaposlen u javnom sektoru. Tu se, napominje, neki od elemenata dostojanstvenog rada lakše ističu, prije svega sigurnost posla, a i zarada koja je u prosjeku veća kada vam je država poslodavac. Sigurnost takvog radnog mjesta, međutim, uslovljena je drugim odnosima koji dostojanstvenost i rada i radnika poništavaju ili barem smanjuju, a Stojiljković njihov izraz vidi u klijentelizmu, nepotizmu i partijskom zapošljavanju.[4]
Tokovi globalizacije, a prije svega ekspanzija globalne ekonomije, transformisali su svijet rada, izmijenili ekonomsko okruženje i socijalnu platformu. Takva društveno-ekonomska kretanja postavljaju nove zahtjeve za sve socijalne partnere, a prije svega za MOR kao glavnog konstituenta ovih odnosa.
Nasuprot stremljenjima pristojnog rada koja su usmjerena ka humanizaciji rada i moralizaciji radnih odnosa, savremeni trendovi globalizacije (deregulacija, fleksibilizacija) potiru koncept socijalne kohezije, oživljavaju neoliberalne aspiracije u odnosima rada i kapitala i time narušavaju fundamentalna ljudska prava i principe na radu. Apsurd je da u savremenom društvu u kome je uspon civilizacijskih vrijednosti (dostojanstvo čoveka, pravda, pravičnost, i dr) pravima čoveka dao kvalitet „prirodnih prava“, a da fundamentalna prava i principi na radu, radni standardi i socijalna pravda budu na marginama.
Nezadovoljavajuće stanje u praksi radnog prava, kako na međunarodnom tako i na nacionalnom planu, izraženo je u pogledu svih segmenata dostojanstvenog, pristojnog rada; npr. sloboda rada je narušena sve zastupljenijim oblicima prekarnog rada; u pogledu jednakih mogućnosti evidentan je jaz između žena i muškaraca, u manjoj ili većoj mjeri u svim zemljama; dostojanstvo na radu ugrožava mobing kao učestali vid uznemiravanja radnika na radnom mjestu; socijalni dijalog je u krizi i dr.
Opravdano se zaključuje da je savremeno društvo, i pored civilizacijskih uspona, u pogledu stanja ljudskih prava i sloboda na radu, i uopšte u pogledu međuljudskih odnosa na radu, isto kao s kraja 19. vijeka. Neukost, neobrazovanost stanovništva, netolerantnost, nepoštovanje razlika naročito manjinskih grupa, tranzicijske promjene, dugotrajni ratovi i ekonomski potresi, diktature koje su doskora bile normalna slika „modjernog“ sveta pomerili su poimanje standarda „prag ljudskih prava“.
S obzirom da je društvena cijena nezaposlenosti izuzetno visoka, potrebno je preduzeti sve mere u postizanju pristojnog rada usljed obilja socijalnih beneficija produktivnog i ekonomski efikasnog rada. Neophodno je razviti instrumente – posebno kod zemalja u razvoju – u cilju mjerenja pristojnog rada kao standardnog dijela njihovih nacionalnih statističkih programa i redovnih istraživanja radne snage.
Izvještaji pristojnog rada putem sistema prikupljanja, sistematizovanja i jednostavne dostupnosti informacija na osnovu jedinstvenih pokazatelja pristojnog rada pružaju mogućnost MOR da obezbijedi kompleksnu realizaciju sadržine pristojnog posla. Time i da prenese sopstvene stavove i poruke, da utiče na javne debate u vezi radnih i socijalnih pitanja. S druge strane, to bi omogućilo radnicima širom svijeta, sindikatima, vladama i opštoj javnosti da spoznaju suštinu pristojnog posla, da uoče deficite i oskudice pristojnog rada i da uporede kako i na koji način funkcionišu u poređenju sa njihovim kolegama u drugim zemljama.[5]
Sirovi menadžment
Razmatranje teme pristojnog rada ima značajan doprinos u pogledu perspektive pristojnog rada u Republici Srbiji. Premda je nemoguće govoriti o perspektivi dimenzija i komponenata jednog standarda kada je u stvarnosti pristojan rad imaginacija za veći dio stanovništva.
Na drugoj strani, mnoga lica koja su u radnom odnosu lišena su osnovnih prava na rad i po osnovu rada. Primjeri unižavanja osnovnih prava i principa na radu su u svim segmentima, naročito kod privatnih poslodavaca, kod kojih vrlo često: ne postoji kultura „ugovora o radu“, veliki broj radnika radi na crno; radnici ne mogu ostvariti pravo na zdravstvenu zaštitu ni druga prava iz socijalnog osiguranja, jer se ne uplaćuju doprinosi za penzijsko/invalidsko osiguranje. U domen utopijskih zahteva su pravo na plaćanje prekovremenog rada, pravo na godišnji odmor, efikasna zaštita prava, i sl.
Može se konstatovati da nisu zaživjeli (u pravom smislu) industrijski odnosi, industrijska demokratija, usljed nedefinisanog svojinskog statusa većine preduzeća, kao plod neuspjelih privatizacija. Na takvim temeljima, neizgrađen, „sirov“ menadžment „vlada“ nad zaposlenima, umjesto da upravlja ljudskim resursima. Sve to doprinosi narušavanju međuljudskih odnosa i patologiji komunikacije na radu.
Opravdano se postavlja pitanje adekvatnosti termina „pristojan rad“. Naime, za pristojan rad kao prevod (eng. „decent work“) nailazi se na termin „dostojanstven“ i „ljudski“ rad. Očigledno da i pored terminološke širine i bogatstva našeg jezika, termin „pristojan“ odaje minimalizam u odnosu na dimenzije i domen koji treba da iskaže. U većini slučajeva to je slično onome što u Evropskoj uniji nazivaju „kvalitet zaposlenja“ („quality of employment“).[6]
U odličnom tekstu „(Samo)sagorijevanje milenijalaca“[7] u kojem se govori o specifičnim dobro plaćenim profesijama, kao i zaključcima do kojih autor teksta dolazi, može se sa izvjesnim nužnim korekcijama sasvim dobro ilustrovati položaj svakog radnika u savremenim radnim odnosima. Njih odlikuje fleksibilnost koja je samo naizgled pogodna za obe strane – radnika i poslodavca – a zapravo služi poslodavcu da obriše granice privatnog i poslovnog života, da učini radnika potpuno dostupnim i potpuno podređenim volji poslodavca.
Autor teksta pravilno zaključuje da je sve stvar ličnog izbora, ali i da je kultura s takvim obrascima ponašanja nametnuta neoliberalnom logikom vlasništva poslodavca nad svakim aspektom života radnika. Jer, ako neće on, radnik, da izgara na poslu, ima ko će ga zamijeniti podjednako efikasno. Upravo se tu može naći dodirna tačka između bankarskog službenika, čistača ulica i motača kablova. Eksploatacija je uvijek prisutna, bez obzira na to da li smo spremni da „za gazdu“ odgovaramo na mejlove klijenata iz toaleta u šest ujutru, mnogo prije nego što nam je počelo radno vrijeme, ili ćemo provesti dodatnih šest sati (posle onih osam koje odradimo i koji su nam jedino plaćeni) za fabričkom trakom da bismo ostvarili previsoko postavljenu radnu normu.[8]
Zbog toga je i priča o ljudima koji izgaraju na poslu priča o svima nama, priča o urušavanju radnih prava, o nametanju dogme da alternativa radnom vremenu dužem od osam časova, oduzimanju privatnog i porodičnog života, odricanju od godišnjeg odmora – ne postoji. Istina je da postoji, da za one koji ubiraju višak vrijednosti važe pravila drugačija nego za one koji taj višak stvaraju radeći 50 i više časova nedeljno, za one koji su lišeni mogućnosti da zatvore vrata kancelarije, odu iz fabričke hale, ugase laptop ili mobilni telefon, i jednostavno se isključe iz sveta posla.
Radno vrijeme „od 7 do 15 časova“ ne pamte dobro ni oni najstariji radnici. „Od 9 do 17“ nam je već mnogo bliži izraz. „Od sedam pa dok se ne završi posao“ važi, čini se, za mnoge radnike u posljednjih par decenija, a naročito u drugoj deceniji 21. vijeka.
Kako povratiti dostojanstvo radu i osnovna prava, koja su se još koliko prije dvadeset-trideset godina podrazumijevala? Naivno je očekivati da će se poslodavci dobrovoljno odreći dodatnog profita koji im radnici stvaraju radeći do iznemoglosti. Ne, baš kao u 20. vijeku, za ta prava se danas radnici moraju ponovo boriti. Moraju ih osvajati iznova. I danas, kao prije dve stotine godina, država nije na strani radnika.[9]
Prvi korak u ovoj borbi mora biti vraćanje izvornim radnim pravima – ograničeno radno vrijeme, prije svega, da se radnik ponovo smatra čovjekom, a ne robom (ova riječ se može shvatiti u oba njena značenja). To znači drastičnu destimulaciju prekovremenog rada – ako poslodavac tako nešto želi, mora znati da će morati drastično više da plati. Ako bi poslodavac morao da odvaja znatna finansijska sredstva kao naknadu štete radniku za svako kršenje zakona, a još znatnija državi kao porez na bezobrazluk, sigurno je da bi se za relativno kratko vreme odnos poslodavaca prema radnicima izmijenio nabolje.[10]
Odlučno „ne”
Radnici se moraju boriti protiv svake fleksibilnosti. Bilo bi isključivo i pogrešno reći da ona nikako nije potrebna na savremenom tržištu rada, ali pojedine forme fleksibilnosti su izmišljene isključivo zbog eksploatacije i nemaju veze sa takvim potrebama. Radnici moraju reći odlučno NE: agencijskom zapošljavanju, omladinskim zadrugama, dualnom obrazovanju, radu van radnog odnosa, radu na crno, ugovorima sa nultim radnim vremenom (ove poslednje još nismo ni upoznali, ali nam se sprema u budućnosti).
Moramo povratiti pravo na privatnost. U svijetu u kojem je logično da nas poslodavac zove, piše, angažuje u svako doba dana i noći, da nas prati preko telefona ili računara, privatnosti zapravo nema. Nema je ni u svijetu u kojem poslodavac bilježi svaki odlazak u toalet i napuštanje radne trake, savjetuje upotrebu pelena i obilježava radnice koje imaju mesečni ciklus, ukida nam pravo na bolovanje i traži da pregleda medicinsku dokumentaciju, na šta nema pravo. Svaki kontakt poslije radnog vremena morao bi da bude zabranjen – izuzev ako se ne plaća posebno, a i tada sa oštrim ograničenjima. Svaki kontakt koji predstavlja povredu intime, ličnog i porodičnog života radnika zabranjen je kako na radnom mjestu, tako i van njega – ali država ništa ne radi na sankcionisanju bahatih poslodavaca, što se mora promijeniti.[11]
Moramo raditi da bismo živjeli, a ne živjeti da bismo radili. Ovo podrazumijeva znatno uvećanje minimalne zarade, potpuno drugačiji sistem minimalnih plaćanja, socijalnih davanja i kontrole poslodavaca. Situacija u kojoj se višak vrijednosti koji stvaraju siromašni radnici nesmetano odliva iz zemlje neodrživa je i sa stanovišta socijalnog mira i sa stanovišta opstanka te zemlje – ove politike moraju se drastično promijeniti.
Potraga za identitetom
U vrijeme pandemije virusa korona, koja će, kao kriza i ponude i tražnje, izvjesno je uz sve druge rizike, planetarno društvo i ekonomiju uvesti u krizu, oštriju od one iz 2008/2009. godine, prethodno je, pre više od četiri decenije, transnacionalna priroda korporativnog kapitala oslabila strukturalnu moć sindikata.
Ova epohalna promena manifestovala se u napuštanju masovne proizvodnje, logike pune zaposlenosti i transferu industrijske strukture prema ekonomiji baziranoj na znanju.
Ulrih Bek, poznati njemački sociolog, u svojim radovima bio je usmjeren na pitanja o gubitku kontrole, neznanja i neizvjesnosti modernog doba. Tvorac termina „društvo rizika“ i „druga savremenost“, govoreći o društvu stvorenih rizika, tvrdi i da kapitalizam sada postoji bez klasa i da klasa više nije kredibilna osnova za društveno i političko djelovanje. Zapravo, on tvrdi da je klasa „zombi kategorija“.[12]
Sugestija je da je sindikalni pokret vezan za defanzivnu odbranu postojećih prava i da je loše opremljen za razvoj novog projekta koji će se baviti nesigurnostima koje stvara novo „društvo rizika“. Prethodno je još Jirgen Habermas, nemački sociolog i filozof, pobornik kritičke teorije i pragmatizma, tvrdio da su sindikati odustali od mobilizacije protiv statusa kvo i da su postali puki mehanizmi za usmeravanje žalbi. Cinično, moglo bi se govoriti o zombi sindikatima, odnosno o organizmu koji, istina, može da vrši mehaničke radnje, ali ne i da misli (svojom glavom), odnosno lišenom sjećanja i moći promišljanja budućeg.[13]
Za teoretičare novih društvenih pokreta sindikati treba da se umrežuju i povezuju sa „novim alternativnim društvenim pokretima“ kako bi formirali globalni društveni pokret koji tek može postati izazov.
U posljednjoj deceniji ili dvije, na sindikalnu i političku agendu, pored digitalizacije i robotizacije i njihovog uticaja na sam karakter i odnose na tržištu rada, ušle su i teme klimatskih i demografskih promjena, migracija, terorizma, kao i njihovih političkih implikacija, od kojih je rast desnog populizma i puzajući, konfliktni proces deglobalizacije i planetarne preraspodjele moći samo jedna od karakteristika.
U svijetu u kome je promjena jedina izvjesnost i sindikat je pred izazovom promjena tako da se moraju radikalno mijenjati i transformisati, kako sa strategijom tako i sa oblicima organizovanja i djelovanja. Primjera radi, u digitalizovanoj i zelenoj ekonomiji, klasičnim metodama oflajn djelovanja pridružuje se onlajn komunikacija, posebno komunikacija na društvenim mrežama koja postaje integralni dio sindikalne akcije, a ne tek njen pomodni dodatak.[14]
U svijetu koji se mijenja pred našim očima, za kolektivne aktere poput sindikata transfer znanja i vještina je ključan – kako za organizacijsku kulturu i umjeća kombinovanja starog i novog organizacijskog repertoara i sredstava tako i za ukupan uticaj i moć. U tom okviru, sindikat je kolektivni akter koji svoj programski identitet i ciljeve za borbu radnika za dostojanstveniji rad mora graditi na integrisanju kritičkih analiza u svoje programske i akcione ciljeve, čak i kad to nosi brojne izazove i bolne rezove.
Budućnost sindikata
U vremenima radikalnog gubitka kontrole radnika nad procesom rada, njegove sveopšte fleksibilizacije, pitanje je šta su dometi fokusiranja sindikata na tradicionalnu funkciju servisiranja interesa zaposlenih – bez svijesti da se mora biti okvir organizovanja i platforma za sve radno angažovane.
Budućnost sindikata, sama njihova sudbina, zavisi od prepoznatljivog programskog i akcionog identiteta, od političkog kapitala, odnosno moći mobilizacije zaposlenih i građana, kao i od organizacijske efikasnosti i poverenja koje uživaju. Dilema je imamo li u sindikatima energije, volje i kapaciteta za promene i imaju li u tom poslu relevantne saveznike.
Zaposleni i sindikati, jedni od najvećih tranzicionih gubitnika, i rastuće nejednakosti i neravnoteže moći neće se izmijeniti bez temeljne revizije dominantnog neoliberalnog obrasca po kome se odvijaju globalizacijski procesi.
U okviru globalne strategije korporativnog kapitala, u postkomunističkim društvima poput Srbije, u kojima kroz mehanizme klijentelizma, političke korupcije i partijskog zapošljavanja vladajuće partije/koalicije okupiraju državu, koriste se barem četiri anestezirajuća sredstva/alatke. Prvo predstavlja već uspostavljeni zakonodavni okvir, koji redukuje prava zaposlenih i uticaj sindikata. Njemu, nažalost, poslije obećanih demokratskih promjena i u uslovima prethodnim ratom i sankcijama devastirane ekonomije i raširene nezaposlenosti i bijede, nije pružen značajniji otpor.
Drugo sredstvo čini takođe obavljena ideološka prerada i to ne u formi razložne i argumentovane kritike, već potpunog negiranja, čak blamaže prethodnog socijalističkog modela razvoja. Cilj je bio i zatiranje i gubitak sjećanja na vrijeme samoupravljanja i dostojanstva postignute, barem formalne, participacije i učešća u odlučivanju. Najzad, proizvođenje poluistina ili, preciznije, retuširanje i redizajniranje vijesti i formiranje slike sindikata u javnosti kao relikt prošlosti i prilično neuticajnih organizacija zabavljenih sobom.[15]
Strateški cilj sindikata jeste da vrati dostojanstvo radu. Nasuprot uslovima u kojima živi većina (polu)zaposlenih, dostojanstven rad je samo onaj rad koji ne unižava čovjeka. Put koji u međuvremenu sindikati moraju sami preći je sljedeći: 1. od servisa za zaposlene do platforme, mreže za sve radno angažovane, 2. od trabanta do partnera: od poslušničke pozicije do konfliktnog partnerstva, 3. od ekskluzivne političke veze do (iznuđene) političke suverenizacije, 4. od organizacijskog monizma do (uređenog) sindikalnog pluralizma.
Demokratija, dostojanstveni rad i socijalno i ekološki održiv razvoj bazirani na vrijednostima slobode, jednakosti i socijalne pravičnosti, solidarnosti i kohezije vrijednosti su zbog kojih treba izaći iz zone komocije i ravnodušnosti. Sindikati treba da u sadejstvu sa radnicima obezbijede dostojanstven, ugovoren, bezbjedan i na vrijeme i pristojno plaćen rad, a ne njegovu prekarnu – nestabilnu, neizvesnu, lišenu radnih, socijalnih i sindikalnih prava, karikaturu.
Pristojan, čovjeka dostojan život je život lišen bijede, siromaštva, socijalne izolacije i stigmatizacije. Bez (besplatnog ili barem visoko subvencionisanog) pristupa kvalitetnom obrazovanju i zdravstvenim uslugama i prava na kulturu slijedi socijalna izopštenost i digitalno ropstvo. Najzad, bez međugeneracijske ekološke solidarnosti i odgovornosti pitanje je kakvu ćemo planetu ostaviti svojim nasljednicima. Sredstva za eliminisanje bijede i stvaranje održivog globalnog sistema su tu, pred nama, ali su još uvijek čvrsto u rukama korporativne elite i njenih političkih izvođača radova.16]
Na kraju, svijest da postoji alternativa i da neoliberalno sivilo ne mora biti naša sudbina jeste početak njegovog kraja.
Ostoja Vojinović
(autor je istoričar i publicista)
Izvor: naukaikultura.com
Uputnice:
[1] https://nezavisnost.org/dan-dostojanstvenog-rada-u-zemlji-unizenih-ljudi/
[2] https://nezavisnost.org/dan-dostojanstvenog-rada-u-zemlji-unizenih-ljudi/
[3] https://nezavisnost.org/svetski-dan-dostojanstvenog-rada-raditi-kao-slobodan-covek/
[4] https://nezavisnost.org/svetski-dan-dostojanstvenog-rada-raditi-kao-slobodan-covek/
[5] Mr Slobodanka Perić, Pristojan rad, doktorska disertacija, Univerzitet u Nišu, Pravni fakultet
[6] Mr Slobodanka Perić, Pristojan rad, doktorska disertacija, Univerzitet u Nišu, Pravni fakultet
[7] https://www.beforeafter.rs/drustvo/pravo-na-lenjost-izgaranje-na-poslu-kao-nova-dogma-milenijalaca-prvi-deo/
[8] https://pescanik.net/manifest-kako-osvojiti-pravo-na-dostojanstveni-rad/
[9] https://pescanik.net/manifest-kako-osvojiti-pravo-na-dostojanstveni-rad/
[10] https://pescanik.net/manifest-kako-osvojiti-pravo-na-dostojanstveni-rad/
[11] https://pescanik.net/manifest-kako-osvojiti-pravo-na-dostojanstveni-rad/
[12] Zoran B. Stojiljković, Univerzitet u Beogradu, FPN, Sindikati, kriza i društvene promene (https://library.fes.de/pdf-files/bueros/belgrad/16509.pdf)
[13]Zoran B. Stojiljković, Univerzitet u Beogradu, FPN, Sindikati, kriza i društvene promene (https://library.fes.de/pdf-files/bueros/belgrad/16509.pdf)
[14] Zoran B. Stojiljković, Univerzitet u Beogradu, FPN, Sindikati, kriza i društvene promene (https://library.fes.de/pdf-files/bueros/belgrad/16509.pdf)
[15] Zoran B. Stojiljković, Univerzitet u Beogradu, FPN, Sindikati i tranzicija – jedna do kraja neispričana priča (https://scindeks-clanci.ceon.rs/data/pdf/0085-6320/2019/0085-63201903860S.pdf)
[16] Zoran B. Stojiljković, Univerzitet u Beogradu, FPN, Sindikati i tranzicija – jedna do kraja neispričana priča (https://scindeks-clanci.ceon.rs/data/pdf/0085-6320/2019/0085-63201903860S.pdf)
