Piše: Miloš Lalatović
Bilo je uvijek neobičnih, nekonformističkih ljudi. Nikad im nijedan sistem nije odgovarao. Nijesu ni oni njemu. Možda bi se ipak prisjećali, kako je nekad, iako su robijali zbog svojih stavova, bilo bolje. Takav neko je i Lazar Stojanović, reditelj.
Uglavnom je bio, kao i njegovi filmovi andergraund, pa ni mnogi možda nijesu čuli za njega. Ako su čuli, to je vjerovatno bilo po njegovim ,,izdajničkim“ stavovima u vezi ratova devedesetih kao i po njegovim filmovima u vezi zločina paravojnih srpskih formacija. Bilo kako bilo, nekonformizam i nemirenje sa duhom ovoga svijeta, Lazar je počeo odavno. Još od šezdesetosma pa do njegovog filma Plastični Isus, koji ce ga koštati tri godine robije. Neko sad kaže da je komunizam bio dobar. Po riječima Nebojše Pajkića, čim je neko napravio nešto drugačije u odnosu na tadašnji režim, a to je uradio Lazar , bio je uhapšen.
I to iz vojske. Tu se upoznao sa nekim albanskim disidentima sa Kosova, sa kojima se sprijateljio. Od tada njegov blagonaklon stav prema kosovskim Albancima. Ovaj rođeni Beograđanin, želio je da bude sahranjen negdje na Burmi. Negdje daleko. Nigdje se nije uklapao.
Ni komunizam, ni Milošević, ni nacionalizam. Zaista ne znam gdje je mjesto ljudima poput Lazara? I Lazar je, a da to nije ni znao, možda, spadao u onu grupu ljudi koju zovu ,,djeca apokalipse“. Vječiti buntovnici, bez razloga ili sa razlogom, ali bar nijesu mlaki. “Ili si vruć ili hladan, ako si mlak, izbljuvaću te“. . .
