Piše: Filip Dragović
Ne razumijem ljude koji su protivnici rata i nacionalističkog huškanja, ili bar zagovornici takvog narativa, a koji bauk nacionalizma i šovinizma ne vide u politici Mila Đukanovića i DPS-a. Evo recimo uporedimo nacionalizam Mila Đukanovića sa nacionalizmom Andrije Mandića. I jedan i drugi su akteri ratnih zbivanja 90-tih, samo ovaj prvi sa većom komandnom odgovornošću i krajnje kalkulantski, a ovaj drugi iskreno, kao dobrovoljac, ubijeđen da brani slabije (Srbe u selima BIH i Hrvatske). I jedan i drugi su imali veze sa Miloševićevim režimom i odbranom Srba na Kosovu, samo je ovaj prvi od toga profitirao dolaskom na vlast i osvajanjem brojnih privilegija, a Mandić i njegovi „saborci“ proveli vijek u opoziciji i na društvenim marginama. I jedan i drugi su u momentima političkog usijanja pozivali na fizički otpor i komešanje, samo je ovaj prvi zvao „u šumu“ a ovaj drugi „ratne drugove“.
I jedan i drugi su se isticali ekstremnim nacionalizmom, samo je ovaj drugi od početka do kraja ostao dosljedan jednom identitetu i njegovoj odbrani po svaku cijenu, dok je ovaj prvi političku karijeru počeo progonom crnogorskih suverenista i ideološkim paktiranjem sa SPC, a završio je najavom najbrutalnijeg progona sveštenstva i vjernika, koji se nije desio samo i jedino iz razloga što je Đukanović u međuvremnu ostao bez vlasti. Mandić je zagovarao fizički otpor policiji ispred skupštine prije 7-8 godina, a Đukanović je prizivao građanske nemire na barikadama ispred Cetinja. Obojica- glavom i bradom…
I sad, kada čujem nekoga ko zagovara mir, demokratiju i građansko društvo, da mu je se gadi pakt manjinskih partija (konkretno BS Ervina Ibrahimovića) sa Mandićem, a da isti kritičar nije glas pustio na tu temu dok je BS plandovala u okrilju DPS-a, lijepo mi dođe da povratim….
Mislim sve ove gore iznijete činjenice u sjećanje.
