Piše: Elis Bektaš
Banjaluka se tokom svoje povijesti nekoliko puta zatekla u ulozi poprišta više ili manje značajnih bitaka i bojeva. Neki su bili tek sporadični okršaji, krvave čarke kakve tu i tamo izbiju bez smislena razloga i povoda, a neki su, opet, odlučivali usud država i naroda, pretvarajući bujicu povijesti u jasno omeđen tok a nama darujući iluziju da se povijest odvija po nekoj zakonitosti višeg reda i da je svaki njen ishod ustvari bio i jedini moguć.
Tukle su se oko Banja Luke rimske legije, Iliri, Kelti, Avari, divlja plemena slovenska kasnije pretopljena u Srbe, Hrvate i Bošnjake, Turci, Ugri, Austrijanci… sve do Nijemaca, ustaša, četnika i partizana, pa su je čak i Amerikanci bombardovali svojim Liberatorima B-24. Posljednji rat, valjda stoga što i nije bio pravi rat već seljačka tuča eksponencirana količinom oružja u njoj korištenog, ostavio je nekim čudom Banja Luku po strani, barem kad je u pitanju ono što vojnici nazivaju aktivnim borbenim dejstvima.
Kako bilo da bilo, bitke i bojevi imaju svoj rok trajanja i vremenom se svode na beznačajne povijesne čestice kojima će pažnju posvetiti još samo istoričari, hobisti i idioti koji neporecivo vjeruju da u prošlosti leži opravdanje za njihovu nakaradnu i zloćudnu percepciju sadašnje stvarnosti. Banjalučki boj iz 1737.godine nesumnjivo je imao značajnog uticaja na život Banjaluke godine 1738. Međutim, njegov uticaj na današnji život tog grada jednak je uticaju, recimo, bitke za osvajanje Surabačija na Ivo Džimi, Hanibalovog uništavajućeg manevra kod Kane ili bitke kod Hejstingsa u kojoj su strelci oboružani dalekometnim lukovima nagovijestili zastrašujuću moć artiljerije i obrušavajućih bombardera.
Antonije Kovačević: Nije reč o propagandnom triku, ovo se zaista desilo.
Sve bitke, pa tako i banjalučke, vođene u prošlosti, imale su svoje pobjednike i svoje poražene, ali današnji im je ishod – neriješen, a značaj sveden na ništicu, premda se to plebsu niko ne usuđuje saopštiti. Odigrala se, ipak, u Banjaluci jedna bitka koja ni danas nije lišena značaja, barem u mjeri svoje nedovršenosti. To je ona bitka o kojoj nas izvještava beogradska Politika u svom izdanju od 18.septembra 1904.godine. U sasvim kratkoj novinskoj crtici kaže se sljedeće:
Iz Banja Luke javljaju za interesantnu stvar, koja se pre kratkog vremena tamo zbila. Iskupila se tamo sva dečurlija iz varoši i okoline, tako da ih je bilo oko 500, pa se razdele na Ruse i Japance.
Turska i činovnička deca predstavljala su Japance, a ostala Ruse. Boj je bio krvav i jedva je žandarmeriji pošlo za rukom da rastera ratobornu dečurliju.
Značaj te bitke sadržan je u sljedećem pitanju – za banjalučku dječurliju znamo koje je uloge igrala u svojoj neumjerenoj i nasilnoj zabavi. Ali koje smo uloge mi igrali i koje uloge, dođavola, još uvijek igramo? I da li smo zaista baš toliki idioti pa da vjerujemo kako ih igramo uvjerljivije od banjalučke dječurlije u ulogama Rusa i Japanaca?
