Piše: Elis Bektaš
Krenem jednom tako do dućana pa dok sam išao preko parkinga neposredno kraj kog je stanica na kojoj su neka čeljad upravo čekala prevoz a druga se besciljno vrzmala tuda da tako prekrate vrijeme dok čekaju vlastitu smrt, ugledam skupinu sitne djece okupljenu oko jednog od parkiranih auta. Prvo pomislih da su našli kakvog štenca ili mače pa ga prevrću i zagledaju da vide da li je muškić ili ženskica kao što djeca često znaju raditi ali kad sam prišao još bliže shvatih da ta ruljica bublave i majonezom podgojene te uprkos skupoj odjeći na njima nekako mlitave i slinave sitne djece stoji oko jednog još sitnijeg djeteta, ali ne sitnog onako kao mačka već više onako kao mačje govance.
Premda obučen skupocjenije i bolje od prisutnih vršnjaka, nekako ga opet ružno gledati jer je sav zalizan i pedantan po čemu se odmah vidi da ima mahnitu mater koja umjesto đuvegijnog uda sad zalizuje sinčića i još mu kosa žuta ali ne simpatično i ugodno kao što zna biti žuta kod djece iz provincije već žuta ko bajata lutma. Uopšte uzevši, toliko je ljigavo i hinjavo izgledalo to sitno dijete da mu budućnost bez problema možete zamisliti u bilo kojoj parlamentarnoj partiji. Gledam tog sitnog produkta nekih tamo inbecila koji nisu imali ni tu jednu mrvu pameti pa da se suzdrže barem od nagona za rasplodom kad se već nisu mogli suzdržati od drugih primitivnih nagona kako čuči kraj točka od auta i s njega odvrće kapicu ventila i to nekako smireno i samouvjereno baš kao da radi kakav čestit posao poput hranjenja ptica ili sađenja kavade u bašči i ne haje niti ni onih propisanih dva posto jebe prolaznike uključujući i mene. Baš tako i ova moja sitna mačka znade meni na oči krast filterčiće za duhan ali to ipak nije isto jer je mačka simpatična kad to čini i nije je ružno i gadno za pogledati kao ovo zalizano i pedantno govance koje iz domaćeg obrazovnog sistema može izaći samo kao govno i to poveliko.
Elis Bektaš: Traktat o pružanju prilike i o ulozi vodokotlića u tom postupku
Ne znam jel mi mučnije bilo to što vidim sitno dijete koje se bez straha i stida bavi krađom tuđe imovine ili to što vidim odraslu čeljad kako tuda prolazi herojski podnoseći bol u kurcu pred takvim prizorom i prvo sam se zapitao jesam li ja uopšte normalan što i mene ne boli kurac kao druge odrasle subjekte ali onda se sjetih da ja nisam čestito domaće čeljade već otpadnik pa valjda zato. Stoga priđoh gadnom sitnom djetetu kraj točka od auta pa ga upitah – šta to radiš bolan nebio? A on me samo pogleda preko ramena i frknu prezrivo kao neka od onih sitnih poganih životinjica što se uvlače u kokošinjce da čine štetu a da me smatrao malo vrijednijim odgovora sigurno bi mi kazao – koji si ti kurac da me išta pitaš?
Onda sam ja upotrijebio onaj svoj potmulorežeći glas od kog i odraslim subjektima klecnu koljena pa sam mu podviknuo – vrati taj ventil! I odista je taj glas imao efekta jer je sitni gad vratio ventil a sudeći po načinu na koji je ustao iz čučnja i krenuo sa ostatkom ruljice odatle mnim da je i pišnuo u gaćice i nek je vala. Nije lijepo prepadat sitnu djecu ali ovog mi malog govneta vala nije žao no jest mi žao što mu se tu nisu zatekli i babo i mater pa da i oni obave svoje fiziološke potrebe ujedinjeni kao prava čestita domaća familija.
Da se odmah razumijemo, sitna su djeca vazda provodila nestašluke pa smo i mi u moj vakat krali mačje oči sa registarskih tablica i slične pasjaluke sprovodili ali majkamustara barem smo gledali da to činimo krišom i zaklonjeni od pogleda odrasle čeljadi jer se tim nestašlucima nismo bavili zbog pribavljanja materijalne koristi već zbog osjećanja opasnosti koje vazda privlači sitnu djecu dočim ovom zalizanom i pedantnom sitnom gadu opasnost očito ništa ne znači već mu je potreban osjećaj da je uvećao svoj materijalni posjed pa makar i jebenom kapicom za ventil.
Uprkos tome što je ovaj zalizani i pedantni lopovčić ružan na način koji neporecivo otkriva da je sve u njegovom životu ružno počev od duše pa do familije i da su ga roditelji s ružnim nijjetom sklepali te uprkos tome što je i vranama u obližnjem parkiću već sad jasno da od njega može ispasti samo nešto nezemaljski pokvareno poput domaćeg političara ili intelektualca ili biznismena tenderaša, pri čemu je bez ikakvog značaja hoće li se prikloniti tradicionalistima ili diznijevcima ili štafetarima, ja i dalje ne krivim to pogano sitno dijete već umjesto njega krivim svu ovu ljudsku gamad i etički šrot koji svojim djelovanjem i ponašanjem postavlja uzore i standarde nadolazećim naraštajima a krivim i uhljupe koji odgajaju i obrazuju tu sitnu djecu, svejedno da li to čine u krugu familije ili institucionalno.
Ja razumijem atribucije i izazove novog doba i posve mi je jasno da su konzumerizam i vulgarni materijalizam odnijeli pobjedu u ovom i u mnogim okolnim i malo udaljenijim društvima, ali barem nas izabrani politički zastupnici i njihovi intelektualni i akademski lakeji ne moraju jebavat u mozak prosipajući nam nekakve etičke invektive i serući o svojoj brizi za čovjeka, društvo, naciju i državu, dok skidaju kapice sa ventila na točkovima sadašnjosti uslijed čega ćemo u budućnost stići na felgama ako uopšte stignemo tamo.
