Ako se moderno evropsko društvo ima čime pohvaliti, među takve stvari bismo morali ubrojati izgradnju jakih institucija građanskog društva i naučni (medicinski) uvid u to koliko moć suzbijanja i ograničenja osnovnih životnih nagona doprinosi zrelosti pojedinca i društva. A ova dva dostignuća, naizgled nastala u odvojenim sferama ljudskog postojanja (politika i nauka) veoma su povezana i uslovljena jedno drugim. Ono primarno, djetinje ”Ja želim” i ”To je moje”, od početka naših pojedinačnih i kolektivnih egzistencija moralo je da pretrpi neku stegu kako bi omogućilo suživot raznih želja na jednom prostoru. I eto, to bi bila država – mnogo prije ”plavoga neba”, ”sinjega mora” i ”tvrdih brda”. Zajednički dogovor ili društveni ugovor oko vrijednosti koje će svima donijeti jednaka prava i mogućnosti, a da opet (suprotno komunističkim utopijama) ne moramo niti možemo svi biti istovjetni ni po proizvodu ni po potrošnji.
Liči na protest, a u stvari je borba za sinekure (Foto: „Novosti“)
Kada je u pitanju naša država Crna Gora, njeni građani mogu biti manje ili više emotivno vezani za geografiju i istoriju ovog podneblja, ali je potpuno jasno da su danas živi stanovnici ove zemlje, rođeni u državi kao društveno-pravnom sistemu, a ne kao u folklornom društvu ili istorijskom institutu, a još manje ne kao u – grupi ultra navijača koji skandiranjem svom, i psovanjem tuđeg tima čine sebi najveći mogući užitak. Užitak, koji prevazilazi potrebu sa sagledavanjem realnog rezultata na semaforu. Naravno (treba da) ima i toga.
Zbilja je lijepo vidjeti kada cio stadion pjeva himnu, ili kada puna crkvena porta govori ”Očenaš” – ali državu treba posmatrati u onom okviru koji obuhvata sve njene stanovnike. Okviru koji ih ne može i ne smije sabirati oko emocija nego oko pravila i propisa. Emocije (inače kvarljiva roba u rukama politike) treba ostaviti kulturno-umjetničkim družinama, raznim ”maticama”, promocijama, vjerskim i sportskim društvima, romantičnim razgovorima u parku, prigodnim akademijama, jubilejima i izložbama, svadbama i sahranama… i onda će, sa njima, sama država biti ispunjena brojnim raznolikostima. Treba obezbjediti prostor za nesmetano upražnjavanje svakojakih emocija, ali država se odlikuje zakonom, a svadba – pjesmom.
Protest „patriota“ u Baru (Foto: Barski portal)
Kao klasični primjer anti-državnog djelovanja upravo vidim onaj nedavni skup ”umjetnika” ispred Vlade. Oni su tom prilikom optužili ministarku Bratić da radi protiv ”svega crnogorskog”. Tom prilikom prisutni nijesu mogli da navedu niti jedan državni propis koji je ministarka eventualno prekršila, nego su, nošeni emocijama, pripisali izdaju onoj koja je, moguće, u prolazu, između redova svoje državne službe, pokazala drugačiju emociju od njihove. Emocije ministarke Bratić zaista mogu doći pod osudu njenih sugrađana u smislu manjeg broja glasova koje će politika koju ona predstavlja pobrati na sljedećim izborima, ili u smislu bojkota njenog javnog djelovanja (prebaciš kanal na tv kad je ugledaš, ne ideš na manifestacije koje ona otvara…) ali da tražiš od nje ostavku, i da njenu emociju, ma kakva god ona bila, ”čitaš” kao protivnika državi? E pa ti si onda taj… izdajnik države. Državu hoćeš da srozaš sa visina njenog ustavnog poretka na nizinu rijalitija ”Velikog brata” iz koga se, glasanjem publike, izbaciju manje simpatični likovi.
Ako, naravno, iz cijele priče izuzmemo sve one kojima je ovo savršeno jasno, samo se bore za pare koje ponestaju i privilegije koje imaju, a nijesu ih zaslužili – onda ostaje jedan, vjerujem, ipak manji dio građanstva koga treba strpljivo ali uporno prosvijetliti da je dug put od impulsa ”Ja želim” i ”Ovo je moje” do zadovoljene težnje nad vlasništvom. Ili da, recimo, konstrukcija ”Ovo su gradili moji đedovi”, ”Ovuda su prolazile naše babe” ima jednaku upotrebnu vrijednost pred Cetinjskim manastirom, kao i pred željezničkom prugom Podgorica – Nikšić, ukoliko nemamo jasan papir ili dokaz da baš ja, ili baš mi, posjedujemo kamen iz crkvene porte ili šinu iz pomenute pruge, u svom neprikosnovenom vlasništvu.
