Piše: Elis Bektaš
Malo zbog posla a malo zbog lijenosti neko vrijeme nisam išao u onaj paralelni dunjaluk dva sahata istočno od ovog našeg a ne valja puštati ni dušu ni um a vala ni tijelo da se previše užele putovanja jer onda svetroje stanu mahnitati i putovati po lavirintima mašte ali bez simpatične i razborite Doroti pa tako obično ne pronađu Oz ka kom su se zaputili. Zato sam ja juče rekao edokurca i posao i lijenost pa put pod noge i pravo u onaj paralelni dunjaluk dva sahata istočno od našeg.
Kad sam stigao tamo prijatno se iznenadih jer je sve bilo lijepo i zanimljivo baš kao i kad sam bio prošli put a opet je bilo nekako drugačije i još bolje u smislu rahatluka i opuštenosti. Nakon ugodne šetnje svratih u jedan mutvak da štagod izjedem i da ispijem jednu cijeđenu lozu a tamo me već čekao moj domaćin s kojim se srdačno pozdravih i odmah ga upitah
– Dina ti i imana, kako ste postigli ovakav društveni rahatluk?
– Iskorijenili smo najveću društvenu pošast, odgovori mi domaćin.
– Uspjeli ste suzbiti kriminal! uzviknuh zadivljen.
– Ma ne, odmahnu on rukom blago se osmjehujući, još uvijek muku mučimo sa kriminalom i korupcijom kao i sa drugim oblicima pokvarenosti ali smo uspjeli suzbiti hajvanluk i mahnitluk.
– A kako ste to postigli? opet upitah.
– Poslušali smo tvoj mudri savjet, odvrati mi domaćin. i veoma smo ti zahvalni na njemu.
Elis Bektaš: Istinita pripovijest o jednom dubokom i iskrenom prijateljstvu
– Ama kakav savjet? zbunih se ja. Ne sjećam se da sam vam dao ikakav savjet.
– Bezbeli da se ne sjećaš, kaza moj domaćin kroz smijeh, kako ćeš se i sjećati kad se svaki put razvališ onom drogom od koje se insan podijeli nadvoje.
– Pusti sad moje poroke, rekoh, nego mi kaži kakav je to bio savjet.
– Pa onaj sa obrazloženjem počinjenog hajvanluka napismeno, odgovori mi domaćin a onda mi detaljno objasni kako taj sistem funkcioniše.
Uzme tako neki hairlija auto pa ga goni pretjerano brzo ili pretiče na punoj liniji ili ga parkira na trotoar a patrola ga izvede iz auta i tutne mu list papira i olovku u ruke pa izvoli momčino, metni crno na bijelo razloge zbog kojih si mahnito vozio ili bezobrazno parkirao. Dođe intelektualac na televiziju da nastupi u emisiji pa tamo lupeta budalaštine ne bi li se tako dopao košpama i mediokritetima a na izlasku iz studija dočeka ga policajac pa i njemu papir i olovku u ruke. Izvolte gosn profesore i deder u nekoliko rečenica obrazložite zašto ste pričali budalaštine. Izađe umjetnik u kafanu pa počne pričati u prvom licu množine a policajac ga s leđa kucne prstom po ramenu pa i njemu list papira i olovku u ruke. Izvolite umjetniče kojem neće biti problem da obrazloži zašto priča u pluralu tamo gdje je pristojno koristiti samo singular. Momčić završi fakultet pa se oda zavodljivom zovu homofobije i počne prijetiti pederima po društvenim mrežama a policajac mu pravo na vrata. Dedera momčino crno na bijelo obrazloži šta te natjeralo da prijetiš pederima ili ma kome drugom…
Ko god kakav hajvanluk počini eto odmah policajca sa listom papira i olovkom a papir sa obrazloženjem poslije se uredno zavede u centralni arhiv i postaje javna informacija svakom dostupna. Malo pomalo taj je propis urodio plodom jer čeljad koliko god bila sklona hajvanlucima ipak nije tolkio nerazborita da voli ostavljati pisane tragove o razlozima te svoe sklonosti pa uskoro i oni najmahnitiji odustadoše od svoih hajvanskih navada i tako zavlada rahatluk u tom paralelnom dunjaluku dva sahata istočno od ovog našeg a mene na odlasku skoli nekakva tuga. Malo što se moram tako brzo vratiti a malo stoga što u ovom našem dunjaluku niko ne haje za moje mudre savjete koje nikad nećemo pretočiti u blagorodan i učinkovit zakonski propis.
Tekstovi objavljeni u kategoriji „Gledišta“ ne izražavaju nužno stav redakcije Žurnala
