
Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Neo-nacistički pridjev bi bilo pretjerano pripisati bilo kom od postojećih političkih činioca u CG, jer je u pitanju riječ koja podsjeća na Hitlera, rat i konc-logore. Međutim, filosofija nacizma ili ako hoćete, njemu srodnog, fašizma imaju i svoj mirnodopski oblik postojanja i naravno potencijal da zapucaju.
E tu vidim politiku DPS i njegovih 21. majeva, Adžićevih „evropejaca“ i ništa manje čuvenih ispod-cenzusnih muva SDP, SD i LP. Zašto ih vezujem za neo-nacizam, uprkos njihovim finim odijelima i evropskim narativima? Pa prije svega za gotovo urođeničko poklonjene pred totemom države (i vođe), pa s tim u vezi i prebrojavanje neprijatelja i izdajnika na sve strane. Potom, oni su zagovornici rasne supremacije „sinova ovih brda“ čije poštenje, ordenje, obrazi i časti imaju nešto veću specifičnu težinu od morala i etike u drugih naroda. Tu je i glorifikovanje do nivoa idealizovanja sopstvene istorije i dakako, proklamovanje jasne veze njih današnjih sa davnim precima. Pa je tako ikona anti-srpskog narativa srednjovjekovni Srbin iz Travunije (vizantijski izvori ga tako zovu) knez Stefan Vojislav i njegova dinastija. A simbol borbe protiv Karađorđevića je Krsto Zrnov Popović, čovjek koji jeste vođa Božićne pobune početkom 20-tih godina 20. vijeka, ali čovjek koji u tom ustanku nije ni pobijedio ni poginuo, nego se vratio pod skute Karađorđevića i pod njihovom zaštitom krckao platu i penziju u rodnim Cucama, i čak bio politički aktivan u predvečerje Drugog rata kao kandidat za administratora u državi Karađorđevića.
Uz ovo izmišljanje istorije kome bi i Gebels mogao pozavidjeti, ide i nominalna mimikrija patrija koje se zalažu za očiglednu ideologiju krvi i tla (kada na CDM-u Ljubo Filipović kritikuje porodicu sveštenika i popadije Crnogorčević, pa se zapita da li je to prezime crnogorsko?) i koje svoj šovinizam kriju iza „evropskih“ „socijalističkih“ i „demokratskih“ načela , taman kao što su nekoć, nacisti svoje djelovanje zaodjevali u ruho brige za radnike i seljake.
Konačno, spremnost da zapucaju i liju krv pokazali su u danima kada si svi stali iza cetinjskih barikada na kojima su šenlučili kriminalci, a kada je njihov vođa umjesto u „marša na Rim“ pozvao na bijeg u šume.
Stvari nazavati svojim imenom jedna je od prvih lekcija u uspostavljanju zdrave demokratije….
Do čitanja u sljedećem broju….
