Piše Oliver Janković
U ljeto 1978 igralo se Svjetsko prvenstvo za košarkaše u Manili na Filipinima, i tada je ondašnja Jugoslavija završila ispred SAD, SSSR, Italije, Brazila – na mjestu prvaka svijeta. Predvođeni Kićanovićem i Dalipagićem, zvijezdama tadašnjeg KK Partizana tim Jugoslavije je tada izdominirao i pokazao da prva titula osvojena u Ljubljani 8 godina prije toga – nije slučajnost.
Naš narod diše tim kolektivnim duhom i lijepo se osjeća u zajedničkim akcijama, mobama, i okupljanjima. Zato nam leže svi ti kolektivni sportovi i teško je reći kome ljepše ide od ruke baratanje loptom – u zajednici: odbojkaši, košarkaši, vaterpolisti, pa ne tako davno fudbaleri i rukometaši.
Utakmice protiv Litvanije i Kanade bile su demonstracije kako se pet ljudi, per igrača – pretvaraju u jedno biće, jedno tijelo…. koje funkcioniše besprekorno. Kako se pojedinci pretvaraju u organe tog organizma. Pa su jedni ruke, drugi su mozak, treći oči… I svih pet dišu, povlače se, brane se i napadaju kao jedan.
Ljudi mogu shvatiti kako se dva boksera tuku jedan protiv drugog, kao dva samca u svemiru jednog ringa. Ali kako se deset igrača, pet protiv pet, preobraze u dvojicu…i kako jedna petorka bude sinhronizovanija od druge, – e to je tajna. Tajna koju znaju rijetki mudraci.
Jedan od njih je Svetislav Pešić. 45 godina poslije prve Manile, sjutra nas čeka drugo mundijalsko finale u istom gradu, pod istim nebom. Istorija je pred nama. Gledajmo je…. uđimo u nju.
