Andreja Nikolaidisa pamtim iz ranih 2000-tih. Mladi kolumnista tada popularnog sarajevskog sedmičnika Slobodna Bosna je pisao pregršt gluposti o habsburškoj tobožnjoj civilizatorskoj misiji na Balkanu koju je ukinulo srpsko destruktivno varvarstvo oličeno u Gavrilu Principu. Već tada mi je jasno da se radi o osobi koja je sa istorijskim činjenicama i razumijevanjem istorijskih procesa na vi i da će se to, vremenom, teško promijeniti. U to vrijeme mi još uvijek nije bilo jasno da je takvo pristupanje stvarnosti nešto što vas najbolje kandiduje za regionalnu kolumnističku zvijezdu, naročito u medijima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koji sebe proklamuju liberalnim i antinacionalističkim. Sve što treba da uradite je da naglasite da ste antifašista i da su Srbi bili i ostali faktor nestabilnosti na Balkanu. Svaka glupost i paralogika koju ste izrekli poslije te proklamacije je postajala ne samo prihvatljiva nego i poželjna, a bilo kakvo intelektualno napredovanje koje bi za posljedicu moralo imati revidiranje tako rigidne i glupave pozicije isuviše rizično za blagodet stečenu rasprodajom gluposti. Da Nikolaidis nije nimalo napredovao od svojih najranijih radova zastupnika habsburške restauracije u srcima balkanskih naroda, ne svjedoče samo tvrdnje da će Rusija preko Crne Gore, zemlje sa malo više od pola miliona stanovnika, destabilizovati NATO, ili da crnogorski nacionalizam, kao i bošnjački, nije jednako opasan kao srpski jer ima “0 žrtava”, već i to da mu je odjednom sve svejedno, jer, kako piše u zadnjoj kolumni za CDM, «Crna Gora može biti srpska ili crnogorska, ali će svakako biti kapitalistička» (!!!).
Šta se dogodilo? Iz pera pisca kojeg su – a ne karnevalsku lutku – njegovi prijatelji proglasili spaljenim, odjednom čitamo da je DPS je bio stranka prvobitne akumulacije kapitala., dok je “PES… partija/pokret koji kapitalizam u Crnoj Gori prevodi u novu fazu: konsolidacije i dominacije nad svakim segmentom života”, što znači da “Crna Gora može biti crnogorska ili srpska; može biti građanska ili unija konstitutivnih naroda; zvanični jezik može biti ovaj ili onaj; ova ili ona crkva može biti dominantna. Ali, kako god da je i šta god da je, jedno je sigurno: Crna Gora će biti kapitalistička.” Ozbiljno? Na stranu sada finese iz marksističke teorije koje su Nikolaidisu poznate koliko i istorija Mlade Bosne, a to je da restauracija kapitalizma nije isto što i prvobitna akumulacija kapitala, ali se itekako može poklopiti sa restauracijom germanofilije, kako sada, odjednom, crnogorski nacionalizam DPS-ovog stila i iskustva jeste gotovo slično ili isto kao ono što je do jučer optuživao za restauraciju četništva i malignog ruskog uticaja?
Ako je Nikolaidis u pravu, a jeste, da je DPS-ova deviza bila “nije bitno šta je opljačkano, nego ko pljačka” onda crnogorski nacionalizam, onakav kakvim ga je osmislio DPS, ne samo da nije nije bezopasan i da nikoga nije ubio, već se radilo o ideologiji totalne disolucije društva koja će na kraju presuditi svima. Ali ne i Nikolaidisu. Jer, ako je tačno njegovo predviđanje da je PES partija/pokret koji kapitalizam u Crnoj Gori prevodi u novu fazu, a što implicira da više neće biti državnih penzija i besplatnog zdravstvenog osiguranja, onda to ne znači ništa drugo nego da za ovu novu fazu, koja je logičan produžetak stare, kao jedan od korifeja crnogorskog nacionalizma sa 0 žrtava vodeće zasluge ima upravo on. I što, logično, ne implicira ništa drugo nego da akteri nove faze trebaju prepoznati te njegove zasluge i za iste ga nagraditi. U tom kontekstu Nikolaidisova najava da će “PES će za kapitalizam uraditi stvari o kojima se DPS nije usudio sanjati.”, više uopšte ne zvuči kao apokaliptička slutnja, već kao predizborni slogan koji nudi novim vlastima. Prema tome, možda je, kako veli Džejmson, a parafrazira ga naš pisac, zaista lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. S tim da u crnogorskom kontekstu tu konstataciju možemo dopuniti na način da je lakše zamisliti kraj svijeta nego nacionalizam sa 0 žrtava, a pogotovo nacionalizam sa 0 žrtava u kojem Nikolaidis ne bi profitirao na gluposti. Zapravo lakše je zamisliti kraj svijeta nego svijet vrijednosti crnogorskog nacionalizma u kojem Gavrilo Princip ne bi bio doživljavan kao destruktivna budala, a Nikolaidis kao moralni uzor.
Vuk Bačanović
