Organizatori karnevala u Novom su izazvali rezonancu koja nije bila svrsishodna i potrebna ovom vremenu
Takozvano „spaljivanje“ Andreja Nikolaidisa u Herceg Novom je izazvalo burnu rezonancu u javnosti, jer je „premrtvim nosiocima identitetskih huškanja“ sa Đukanovićevih portala odavno nedostajao jak povod za dizanje medijske prašine.
Za to vrijeme, „spaljeni Nikolaidis“, živ i zdrav zadovoljno trlja ruke uživajući u publicitetu, opštoj podršci kolega iz starog tima: s kojima je zajedno igrao šovinistički valcer tridesetak godina i bio ideološka potpora zlom sistemu Mila Đukanovića.
Organizatori karnevala u Novom su izazvali rezonancu koja nije bila svrsishodna i potrebna ovom vremenu.
Međutim, inicirali su jednu temu koja može biti korisna i pored ogromne halabuke koju sada dižu mediji trulog političkog i ideološkog sistema srušenog 30.08.2020. godine.
U tim reakcijama interesantna je bila teza da je u Novom na karnevalu spaljena lutka „živog Nikolaidisa“!?
I to od strane onih koji „nisu primjetili ili se ne sjećaju“ da je na karnevalu u Kotoru 2002. godine spaljena lutka „žive Vesne Perović“, predsjednice parlamenta Crne Gore ispred LSCG u periodu 2001./2002. godine.
Tako ispada da se lutka jedne korektne, tolerantne političarke može „spaliti“, a lutka jednog osrednjeg pisca, jakih impulsa mržnje, koji je nagrade dobijao na osnovu političke i ideološke podobnosti- ne može?
Zbilja, koja su to pravila igre?
Protest zbog „spaljivanja Nikolaidisa“ u Herceg Novom su uputili predstavnici DPS-a, SDP-a i SD-a, što je simpatično ako se uzme u obzir da su DPS i SDP bili politički organizatori dotičnog „spaljivanja Vesne Perović“ u Kotoru.
Bizarno je što je potpredsjednik DPS-a, u zadnje vrijeme vrlo čudni Jevto Eraković takođe „digao glas“ povodom „spaljivanja pisca“, iako je nedavno u Baru za komšije koje ne misle njegovom političkom glavom, skandalozno rekao: „to nijesu naše komšije već svojevrsni izdajnici“.
Jevto, „spaljivač svih komšija“ koji drugačije misle od njega se, dakle, usprotivio spaljivanju lutke na karnevalu u Novom!?
A dodatno, nije mu smetalo spaljivanje druge lutke na karnevalu u Kotoru i to lutke jedne političarke i dame.
Toliko o Jevtu, lutkama i spaljivanju lutaka.
Što se tiče retorike, zaista nije bilo primjereno što je tužiteljaka karnevala nazvala Nikolaidisa likom koji širi smrad.
Kada je Nikolaidis Herceg Novi nazvao „balegom od grada“ i plasirao misao da „pravoslavlje, poput kužne lešine smrdi sve do neba“, on sigurno nije širio smrad.
Ili jeste? Da nije to bio retorički miomiris?
Da, radilo se o „miomirisu ideološke kanalizacije“ kojoj je pripadao, a koja je imala specifičnu prepoznatljivost u svom vremenu.
Doduše, ona postoji i sada, mada su joj pozicije slične probušenom balonu jer bez skandala ubrzano odlazi kroz odumiranje.
Na karnevalu je „umjetnost Nikolaidisa“ ocijenjena kao fekalna crnogorska književnost, što je prilično tačna definicija.
Bili su i citati, koji to potvrđuju.
Ipak, teza sa karnevala da je Andrej Nikolaidis rekao da je Sveti Petar Cetinjski bio genocidan na djelu, a Njegoš na peru, nije tačna.
To je, rekao jedan drugi Nikolaidis, Jovan, koji je „iste pameti“ kao i Andrej.
Naime, u Pobjedi od 28. februara 2004. godine, Jovan Nikolaidis je objavio tekst pod naslovom: “Njegoš i posljedice”.
U tom skarednom tekstu je napisao sljedeće: „Crnogorci moraju i Njegoša i Svetog Petra Cetinjskog staviti na hirurški sto, da bi otpočeo čas anatomije.
Jednog genocidnog u peru, drugog genocidnog na djelu, spasiti i od njih samih i od naših paranoidnih sklonosti idolopoklonstvu… “
To je ta matrica ideologije dvojice Nikolaidisa, koja ima dozu sumanutosti.
Ako je to pravo na slobodu mišljenja, u čemu je tada problem sa slobodom mišljenja „tužiteljke“ karnevala?
Elem, pojedine kolege su u svojim reakcijama na socijalnim mrežama istakle da je bolje bilo da su organizatori karnevala u Novom: lutku Nikolidisa „okupali“, umjesto što su je „spalili“.
Jeste, to je bilo bolje rješenje iako nije u tradiciji karnevala.
Mada, nema toga sredstva za čišćenje koji bi mogao sprati „miomirise netrpeljivosti i šovinizma“ po kojima je taj lutkarski lik i sinekur prepoznat u književnosti i publicistici.
Što se tiče organizatora karnevala, bolje bi bilo da su pokazali više suptilnosti u odabiru teme i lutke, iako je karneval specifična manifestacija koju uvijek prati neka neobičnost, pa čak i poželjna doza skandala.
Kao primjer mogu uzeti spaljivanje lutke Dritana Abazovića na karnevalu u Kotoru, gdje Đukanovićevi mediji nisu imali nikakve primedbe što je spaljen „živ čovjek.“
Upravo zato, bolje bi rješenje bilo da je u Novom „spaljena lutka“ Jevta Erakovića, jer nije „književnik“ već političar i to vrlo grešan.
Tada bi vidjeli interesantne reakcije Đukanovićevog medijskog „orkestra za svadbe i sahrane“, toga ostatka sumburne prošlosti.
Vidjeli bi im čudne i bizarne antiprincipe na kojima grade politiku, a kojima je groš cijena.
Vojin Grubač
