Prije dva-tri dana, tačnije sedamnaestog septembra, objavio je Viktor Ivančić u okviru svoje redovne rubrike u zagrebačkim „Novostima“, glasilu tamošnjeg Srpskog narodnog vijeća, kolumnu pod naslovom „Oklopno pravoslavlje“. Tema je, naravno, ustoličenje mitropolita Joanikija na Cetinju. Kad god se u posljednjih godinu i po dana, Viktor Ivančić, omiljeni novinar Mila Đukanovića, koji ga je u intervjuu sa Tamarom Nikčević za „Vreme“ broj 1122 od petog jula 2012. prozvao „vodećim kolumnistom nekadašnjeg srpsko-hrvatskog jezika“, oglašavao na crnogorske teme, bio je to signal da je vrag odnio šalu. Kad kukavni niskokalibarski minobacači na liniji Ljubo Filipović – Senad Pećanin – Tamara Nikčević omanu, stiže Ivančićeva teška artiljerija. Ovaj put, međutim, i od Ivančića – mućak.
Ovako završava njegov tekst: „Teatralno zapišavanje duhovnog teritorija i vladajućeg aparata u Crnoj Gori, osim svega, pokazuje i geopolitičke domete dvoličnosti: aspiracija srpsko-pravoslavne vjerske institucije nije da utvrdi neraskidivi savez između crkve i države, nego između crkve i dviju država. S vjerom da će te dvije opet postati jedna“.
Tužno je, zaista, kad jedan Viktor Ivančić zaliči na – Dragana Bursaća. A ovo „zapišavanje teritorije“ je čist bursaćizam. Toliko karakterističan za pomenutog autora da, kad je riječ o njegovoj upotrebi, Ivančić može biti samo Žuga. Pozicija Pišonje je odavno rezervisana.
Ima možda i godinu dana otkad mi je jedan prijatelj, psiholog, polušaljivo rekao da bi Bursaćevi tekstovi mogli poslužiti kao bibliografija za seminarski rad koji bi se bavio urolagnijom. Kratka enciklopedijska definicija urolagnije kaže da je riječ o „seksualnom fetišu ili parafiliji u kojoj seksualno uzbuđenje izaziva mokraća ili mokrenje“. Tvrdio je da ovaj prečesto u svojim tekstovima pominje mokraću da bi to bilo slučajno.
Mislio sam da pretjeruje. On je tvrdio da ne pretjeruje. Bila je to nevažna kafanska rasprava, pa samo ubrzo prešli na drugu temu. Usadio mi je, međutim, bubicu u glavu pa sam ubuduće, čitajući Bursaćeve tekstove, počeo na obraćam pažnju na takvu vrstu metaforike i zaista je bila frekventna. Ipak, nisam vodio nikakvu evidenciju. Tek kad mi je Ivančić zaličio na Bursaća, odlučim da se eksperimentalno pozabavim – istraživačkim novinarstvom.
I poslije bukvalno petnaest sekundi otkrijem da je poremećaj mnogo starijeg datuma nego što sam isprva mislio.
Još 14. oktobra 2015, prije skoro punih šest godina, Bursać piše da se Dragan Mektić ispišao po novinarima.
U rano proljeće naredne godine, 4. aprila 2016, Bursać veli da Haris Zahiragić „zapišava obrazovno-naučnu instituciju“.
Manje od mjesec dana kasnije 3. maja, 2016, slijedi tekst o onima koji „ zapišavaju tabute ili partizanske spomenike“.
U maju 2018, stiže optužba na račun međunarodne zajednice da se ova uglavnom bavi „zapišavanjem velikih šumskih požara“.
Već u januaru 2019, ide tekst u kojem se potencira „pišanje po akademijama i profesorima”.
I dobro, neko bi rekao, čovjek puno piše (pun not intended), svi imamo svoje stilske manirizme, ali nekako sa dolaskom pandemije Covid-19, poremećaj počinje ozbiljno da eskalira.
Odmah u januaru 2020, evo teksta u kojem se „nacionalno zapišava teritorija“.
U maju iste godine, Bursać se bavi „zapišavanjem Vječne vatre“.
U decembru iste godine veli kako je Vladimiru Putinu stalo do „zapišavanja tuđe teritorije”.
A zatim, s početkom tekuće (pun intended) godine, kreće hardkor.
U martu Bursać iskreno priznaje da ga toplota morske vode asocira na mokraću.
Pa, onda sa ljetnim vrućinama, u avgustu, stiže i ovaj hit: „Pa logično, ako pitate ideologe srpskog sveta, sve gore pobrojane će pretvoriti u srpske toponime i srpska lična imena ili makar će to pokušati. A pokušaće izvesti pakleni plan sve zajedno sa Porfirijem, Joanikijem i ostalom klikom. Pokušaće zapišati najsvetije crngorske simbole, crnogorsku naciju, vjeru i državu, koja bješe stara preko deset vijekova. I to zapišati tako da taj urin peče što žešće. Kako? Recimo dovođenjem SPC-ovog namjesnika i prokuratora na Cetinje“.
Onda, samo desetak dana kasnije: „Kako se približava dan (pokušaja) zapišavanja crnogorske teritorije na Cetinju od strane crkve Srbije, tako tenzije, posebno u Beogradu rastu“. Pa dvije nedjelje kasnije, ako urolagnija nekom još nije do kraja jasna, da je turimo u naslov: „Dan srpskog zapišavanja teritorije“.
Da ne bude zabune, čitavo ovo „istraživanje“ nije trajalo ni pola sata. Ako bi nekom ova tema bila zanimljiva, ima tu, siguran sam, još mnogo više materijala, naročito jer se uopšte nisam bavio objavama na društvenim mrežama, gdje usljed manjka stilske autocenzure podsvijest nesumnjivo jače „probija“.
Izvinjavam se čitaocima ako im je izbor citata u nosnicama asocijativno prizvao vonj amonijaka. Nisam ni ja mislio da ću ikada imati potrebu da pišem ovaj tekst, ali mi se poslije navedenog Ivančićevog bursaćizma učinilo da nije nezanimljivo ilustrovati kakvim se stilskim bravurama danas osvaja (da baš ne kažem – zapišava) reputacija vodećih tobože građanskih kolumnista.
Muharem Bazdulj
Izvor: Preokret.info
