Možda premijer Spajić u svemu jeste netipičan političar, ali promjena koju unosi svojim pristupom u rješavanju identitetskih napetosti, kao i evidentna umještnost u pogledu rukovođenja privrdenim oporavkom države, za sada djeluje više nego ohrabrujuće.
Valjda samo zlonamjeran tumač crnogorske zbilje može tvrditi da prvih sto dana Spajićeve vlade nije rodilo krupnim i slatkim plodovima.
Čini se da je javnost nepodijeljena u mišljenju da je najveće dostignuće prvog tromjesečja sprovođenje popisa stanovništva po demokratskim standardima i u isto takvoj atmosferi. Manje se naglašava jedan detalj, naime, Spajićev unos političke tolerancije u našu tradicionalno uzavrelu društvenu atmosferu. Na svojevremenu najavu bojkota popisa, Spajić je odgovorio zrelo, racionalno i toleranto, pristao na kompromis, dijalog, na pomjeranje popisa za mjesec dana i zalaganje da se poveća nivo kontrole u sprovođenju „osjetljivih“ političkih procesa.
Sličan pristup pokazan je i u pokušajima da se indentitetske nesuglasice, opet, radikalizuju do razmjera kakve su traumatizovale Crnu Goru decenijama unazad. Neka se viori svaka zastava, sve dok se poštuje zakonski regulisana upotreba takvih nacionalnih obilježja! Smirivati a ne raspirivati podjele, jer demokratsko izlječenje Crne Gore se može sprovesti jedino na takvoj strategiji. Ne kažnjavati nikog ko voli boje svoje nacije!
Treći evidentan plod Spajićeve vlade jeste u popunjavanju ključnih pravosudnih pozicija i odmrzavanje pregovora sa EU. Možda za sada najsporije napreduje ono što je i najvažnije Spajićevo obećanje, a to su ekonomske reforme. U tom smislu, dobro je što su povećanje minimalne penzije, izbjegnuta „siva lista“, pokrenuta procedura za nastavak gradnje auto-puta, dok zabrinjava što je na koncu prošle godine ostvaren rekordni deficiti državne kase. Dobro je što se bilježi pojava deflacije, tj. pada cijena na mjesečnom nivou. Zabrinjavaju najave štrjaka prosvetara, tim više što njihove motivacije, možda, jesu i političke. Zabrinjava i to što postaje izraženiji disbalans u pogledu stvarno visokih plata ljekara i usluge koju dobijaju građani. Svakodnevne gužve u ambulantama, višemjesečna čekanja na specijalističke preglede i dalje su podjednako dramatičan problem.
U konačnici, ne može se zanemariti i važan uticaj gospodina Jakova Milatovića u sferi uvažavanja nacionalnih raznolikosti unutar države i težnji da se afirmišu dobrosusjedski odnosi u regionu.
Sve u svemu, razloga za optimizam i te kako ima.
Miki Urvan
