Japanska autorka Rie Kudan dobila je prestižnu književnu nagradu u svojoj zemlji. Teško da bi se to kod nas doznalo, da sjaju njene literature nije dodata i informacija da je koautor knjige – ChatGPT. Rie je na konferenciji za novinare priznala svoj „mali grijeh“, odnosno, da je oko pet odsto njene knjige The Tokyo Tower of Sympathy, „od riječi do riječi“, proizvela vještačka inteligencija.
Za razliku od nje, ima svjetskih umjetnika koji nijesu bili tako škrti u korišćenju vještačke inteligencije. Primjera radi, berlinski fotograf Boris Eldagsen je prošle godine priznao da je njegova fotografija, odnosno, njegov pobjednički rad pod nazivom Sony World Photogrphy Awards u cjelosti kreiran korišćenjem VI. Međutim, za razliku od Rie Kudan, on se povukao sa Sonijevog takmičenja za najbolju fotografiju. Priznao, i ljudski se povukao!
Ako bismo se vratili strukturalističkom postulatu da je „tekst autor“, ili drevnoj, dalekoistočnoj „književnosti bez imena“, ili našoj dijačkoj književnosti iz srednjeg vijeka, ne bismo imali pravo da bogzna šta prigovaramo. Tekst je tekst! Ako je dobar nećemo mu u zube gledati. A pisac!? Ako nije skrušen, ako nije ponizni sluga Semioze – teško njemu!
Pa, ipak, ako se vratimo u naše vrijeme, te promislimo o ovdašnjim književnim nagradama, odosmo dođavala. Jer, naša književnost, uglavnom, postoji samo zbog nagrada, a to znači zbog imena, zbog pohlepe, zbog para i kompleksa.
Mislim da smo na dobrom putu da dođemo do nečeg jezivo paradoksalnog; naime, do toga da će naši netalentovani pisci, uz podršku VI, ‒ naravno sasvim, sasvim prećutanu ‒ pisati sasvim, sasvim talentovane romane. Moguće da će nas to odvoditi u hiper-hiperprodukciju, te će se, recimo, već naredne godine ustostručiti trka za NIN-ovu nagadu; imaćemo, možda, nevjerovatnih 18 803 romana u opticaju, za ovu, ili neku drugu poželjnu nagradu.
Milorad Durutović
