Jedna od knjiga, koja je među najsnažnije uticala na ljude sa kraja dvadesetog i dvadeset prvog vijeka svakako je „Put kojim se ređe ide“, autora Skota Peka, psihoterapeuta.
Razlog zbog kojeg je knjiga postigla tako veliki uspjeh je njena iskrenost, oslobođena isključivosti. Autor je realan, i prema svakoj opciji ostavlja rezervu. Knjiga je nastala kao rezultat Pekove psihoterapeutske prakse, i u njoj su opisani brojni slučajevi uglavnom neuroza, nesvjesnih poruka ljudske psihe, koju ni sami pacijenti nijesu svjesni. Pek, iako skeptičan i čini se agnostički nastrojen, ipak ne negira čudo, koje je u njegovom poslu često bilo prisutno. Intetesanta je i američka narodna pjesma koju citira u knjizi „Čudesna milosti“.
Autor na brojnim primerima gotovo na mistični način otkriva uzroke naizgled normalnog ponašanja, a, iza koje se krije neka patologija i sprečava čovjeku put do uspjeha, remeti mu život, pa čak i njegovom okruženju. On tjera ljude da upoznaju same sebe, da ne guraju stvari pod tepih, glavna poruka suočiti se sa sobom i odabrati odgovarajući metod izlaska iz problema. To je nekad vrlo teško, jer ljudi se grčevito drže svojih starih navika i svaka promjena donosi i određeni nekomfor i nelagodu. Pojedinim ljudima je uspio da olakša život, dok drugima ne, zavisno od toga koliko su bili spremni da sarađuju.
Da su anomalije sastavni dio ljudskih života otkriva i sam naziv knjige. Većina ljudi od ranog djetinjstva se navikava na patologiju, pa čak i oni koji je pokušavaju izbjeći poput začaranog kruga upadaju u nju. Iako se knjiga ne bavi toliko time, jasno je da u ljudskom ponašanju postoji neki duboki disbalans, koji je odlika svih ljudi.
Neki drugi autori poput Junga i našeg Jerotića su za izlaz iz ovoga stanja upotrijebili izraz individuacija, sa tim što je Jerotić, iako kritikovan od pojedinih duhovnika upoređivao individuacija sa oboženjem. Izlaskom iz ljudske ograničenosti, koje vode u bolest su pokušavale da se izbore mnoge religije i filosofije.
Dalekoistočne kroz dostizanje stanja odsustva pomisli, tj. potpune praznine, koju nazivaju nirvana. Slično bi se moglo reći i za hrišćanstvo samo u obrnutom smislu, odsustvo pomisli kroz sjedinjene sa Isusom Hristom i opštenjem sa njim, Njegovim netvarnim energijama. U pravoslavlju se taj put naziva isihazam. Uslov za to je kloniti se što više od strasti i grehova koje hrišćanstvo kroz deset Božijih zapovijesti zabranjuje, kao i kroz druge popunjene zapovijesti. Cilj ovdje nije moralisanje samo po sebi, već oslobađanjem od strasti očistiti se da bi došli u kontakt sa Bogom.
Skot Pek kao agnostik i naučnik nije duboko ulazio u religijsku osnovu, ali je vrlo iskreno objasnio koliko je u njegovoj mogućnosti bilo, slučajeve ljudske patologije sa kojima se susretao.
Put kojim se ređe ide, ustvari predstavlja samog Gospoda Isusa Hrista, koji je za sebe rekao „Ja sam Put, Istina i Život“.
Miloš Lalatović
