Krajem 19. vijeka imamo 20 časopisa za kulturu. Na početku 21. vijeka nemamo praktično ni jedan koji izlazi dnevno ili mjesečno. Recimo, imate 1870. časopis „Crnogorku“ gdje je čitava naslovna strana posvećena Geteu. Sada, kada vidite naslovnu stranu časopisa u Crnoj Gori, imate samo glave korumpiranih političara – kaže Zoran Bulatović
Sve je počelo kada je na poklon od režisera Dena Klajmana, 1999. godine, dok je NATO bombardovao Saveznu Republiku Jugoslaviju, Zoran Bulatović dobio kutijicu od mesinga iz 1914. godine, poklon vojnicima na frontu. Klajman mu je skrenuo pažnju na natpis – u sredini Britansko kraljevstvo, a sa strane nazivi zemalja saveznica – Rusije, Francuske, Belgije, Japana, Srbije i Crne Gore. Fascinirala ga je ta kuticija, kaže Bulatović koji već 25 godina živi i radi u Velikoj Britaniji, kao i činjenica da je Crna Gora u vrijeme Prvog svjetskog rata, možda imala oko 300 hiljada stanovnika, a stajala je rame uz rame sa zemljama od po 50-60 miliona žitelja. Dan po dan, godina za godinom su se nizale, a broj starih mapa, knjiga, ilustrovanih dokumenata, rastao je u Bulatovićevoj, najprije kolekciji, a potom i u privatnom muzeju „Čarobna Crna Gora“, koji smo i mi nedavno posjetili, a koji se nalazi u podgoričkom naselju Vranići.
– Mape, stare knjige, časopisi, ilustracije, fotografije, lijek su za nostalgiju, pa sam onda kupovao puno tih „lijekova“ i to se onda pretvorilo u „apoteku“, koju sam u jednom momentu odlučio da prebacim u Podgoricu, u Crnu Goru – kaže Bulatović.
Jedan od razloga da se posveti istraživanju, jeste i činjenica da mi malo šta znamo o tome koliko su Evropljani bili očarani Crnom Gorom i njenom istorijom.
– Poslije pet, šest godina kolekcionarstva shvatio sam da su Evropljani, naročito umjetnici, bili fascinirani Crnom Gorom. Dolazili su kod nas najveći pisci, najveći umjetnici, najveći vagabundi, najveći avanturisti. Dolazili su kod Njegoša, kod Petra Prvog, kod Danila, Nikole, i nešto se događalo. Mi krajem 19. vijeka imamo 20 časopisa za kulturu. Na početku 21. vijeka nemamo praktično ni jedan koji izlazi dnevno ili mjesečno. Recimo, imate 1870. časopis „Crnogorku“ gdje je čitava naslovna strana posvećena Geteu. A vi sada, kada vidite naslovnu stranu časopisa u Crnoj Gori, imate samo glave korumpiranih političara – zaključuje Bulatović.
U muzeju „Čarobna Crna Gora“ ima oko 1.000 ilustracija, koje su ujedno i najbrojnije u njegovoj kolekciji od oko 7.000 štampanih dokumenata. Najstariji potiče iz 16. vijeka, a najbrojniji su iz 19. vijeka. Fokusirao se na dokumente – mape, knjige, časopise, koji govore o Crnoj Gori do 1916. godine. Pored ovih štampanih dokaza istorije u Bulatovićevoj kolekciji nalazi se i izvjestan broj predmeta – oružja, zastava, prikaza grbova, oruđa, ordenja, a koji su vezani za crnogorsku istoriju. I oni su našli svoje mjesto u muzeju „Čarobna Crna Gora“. Izloženi su pored naslovnica časopisa – originala i kopija, domaćih i inostranih, starih karata, mahom reprodukcija, ilustracija iz starih knjiga…
– Ovđe u muzeju ima oko hiljadu ilustracija i mapa što se tiče papira. Većinom su originali. Ako nije original, onda je napravljena kopija iz knjige. Nisam želio da uništavam knjigu zbog nekih lijepih stvari – kaže Bulatović, dodajući da rado posjetioca uputi na mjesto gdje se nalazi original. Napominje da su mu najdraži posjetioci djeca, i da najviše voli da odgovara na njihova pitanja.
Kolekciju popunjava kupujući na različitim specijalizovanim marketima (pijacama), tragajući po antikvarnicama, na aukcijama, i to ne samo u Velikoj Britaniji. Trudi se da sve što posjeduje ima i svoju originalnu, dokumentovanu istoriju, autentičnu priču, tražeći činjenice po bibliotekama, muzejima i arhivima. Potvrdu da ispravno radi i istražuje dobio je nedavno, kada mu je u posjeti bio slavista iz Švedske, koji je bio oduševljen onim što je vidio u muzeju „Čarobna Crna Gora“.
Bulatović kaže da, nažalost, mi ovđe, u Crnoj Gori, nijesmo dovoljno svjesni važnosti našeg istorijskog bogatstva rasutog diljem Evrope, po tuđim muzejima, arhivima i bibliotekama. Nismo svjesni ni broja artefakata koji su iznijeti ili se tiču Crne Gore. Jer, da postoji o tome svijest, kaže Bulatović, država bi dosad pokrenula neke inicijative za povrat našeg istorijskog dobra, ili bi bar tražila ako se ne može dobiti natrag originale, da dobijemo kopije tih predmeta, mapa, knjiga ili dokumenata. Ističe i da u inostranstvu postoje entuzijasti poput njega, iz Crne Gore, koji bi rado iz patriotskih pobuda, krenuli u takva istraživanja. Odnosno, konstatuje Bulatović, treba mijenjati naš odnos prema kulturi uopšte, jer kao mala država nemamo ni političku ni ekonomsku moć, pa jedino što nam preostaje jeste da sve snage usmjerimo ka kulturi.
– Moramo da krenemo, jer ako su Crnojevići 1493. imali snage, imali mozga da rade knjige, a mi 500 godina poslije toga nemamo mozga, nemamo snage da tražimo bar faksimil tih knjiga, onda nije do njih, nego do nas. Spasiti? Da. To je poenta čitava – naglašava Bulatović. Napominje da naša nezainteresovanost za povrat odgovara inostranim institucijama.
Smatra i da nam nedostaje dobrih ideja za realizaciju projekata koji bi od sada prilično nevidljive kulturne djelatnosti, naročito muzejske, učinili vidljivom i zanimljivom ovu oblast i nama i strancima koji dolaze u Crnu Goru. Smatra da ni država, ni krovne institucije kao što je Akademija, ne čine dovoljno da se istraži naša istorija i zaštiti naše nasljeđe. To se, pak, ogleda u slaboj posjećenosti 27 crnogorskih muzeja. Po njemu, po tom pitanju, jedino odudara muzej u Kotoru.
– Što je poruka narodu? Što manje kladionica, što više čitanja. Imamo 27 muzeja koji su slabo posjećeni. Što je problem povesti djecu, bar jedanput u 15 dana u muzej? Hajde da damo sebi zadatak da obiđemo tih 27 muzeja, jer se ne zna koji je ljepši od kojeg – poručuje Bulatović.
Preko 500 naših starih knjiga je u Beču
Znakovito je, napominje Bulatović, da je manje poznato da je u Britanskom muzeju pohranjen šal Branka Mladenovića, iz 1350. godine. Branko Mladenović je, kaže, jedan od vitezova cara Dušana, rodonačelnik Bratonožića, rodonačelnik Brankovića, a da je on uspio da dobije čitavu ekspertizu tkanja i sastava gdje stoji da je urađen od lana, pamuka, zlatnih i srebrnih niti. Šal je ukras, a zanimljivo je dodaje on, da su na šalu isti znaci kao što su na apsidama crkava u Dečanima i u Kotoru. A, to je samo djelić naše istorije.
Ističe i da su stare knjige iznošene iz Crne Gore tokom 19. i početkom 20. vijeka, a mnoge su zahvaljujući Vuku Karadžiću, Vuku Vrčeviću i Vuku Popoviću završile u legatu Franca Miklošiča, u Beču.
– Ova tri Vuka su nosila knjige odavde i kod Miklošiča, u legatu, imate preko 500 knjiga iz Crne Gore – kaže Bulatović.
Živana Janjušević
Izvor: Dan
