Otkud ljubav prema katastrofi? Otkud želja ljudi da kažu ono „počelo je“?
Prije par godina sam prisustvovao jednoj svadbi. Iako nisam ljubitelj takvih događaja, na ovu sam pošao jer sam želio da vidim kako izgledaju takva slavlja kad ima preko pet stotina zvanica, tri različite muzike, beskrajan niz jela. Nije mi se dopalo, ali je bilo korisno. Pri najavi nastupa muzičara, čovjek sa mikrofonom, ne pamtim sada ko je bio, govorio je kako je ovo slavlje dobra prilika za goste da uživaju, pravo mjesto “da zaborave na sve”. I tada i sada postavljam sebi to pitanje – “Na sve”? Zar je toliko teško, jesmo li toliko opterećeni svakodnevnim i metafizičkim mukama da nam je par sati jela, pića i muzike na svadbi jedini način da odahnemo? Da li život možemo isključivo posmatrati kao jedan niz teških momenata, ispresjecanih kratkim odušcima? Ivo Andrić u jednoj misli u “Znakovima pored puta” govori baš tako nešto – oslikava život kao mučitelja koji, s vremena na vrijeme, pruži čovjeku lijepi događaj, time bivajući još suroviji, jer nam samo pruža odušak kako bi nam još teže pala dalja mučenja.
Ne mogu a da ne mislim da mi sami posjedujemo jednu “ljubav prema katastrofi”, kako ličnoj, tako i univerzalnoj, svjetskoj. Nesporno je da, pogotovo nekim ljudima, život šalje mnoga spoticanja, mnoge tragedije, neke toliko velike da djeluje nemoguće izboriti se sa njima, da djeluje da nije vrijedno živjeti nakon istih. Ovo i nije tekst o njima, jer prema takvoj borbi osjećam isključivo poštovanje i divljenje. Samo nije svima tako, nego mnogi od nas svjesno biraju da se vezuju za neke teške trenutke, uz motivaciju da vide sebe kao antičke heroje, dajući svojim životima mnogo više boje i važnosti i u danima kojima možda nismo zadovoljni.
Svijet se toliko promijenio od našeg rođenja, njegova suština nam se mijenja pred očima zahvaljujući tehnološkoj revoluciji. Osnovi komunikacije i prijateljstva nisu kao što su bili, načini rada i uživanja potpuno promijenjeni, a važnost informisanja i mijenjanja sebe je kao nikad do sad. Tako da nije jednostavno podići kvalitet života, nije lako pronaći smisao i ostvarenje u svijetu koji se pred našim očima mijenja. Zato sam i prepoznao pasijans kao neku igru koja podsjeća na način na koji se živi život, pa mi se učinilo da otvaranje karata podsjeća na potragu za rješenjima. Ali dok te zamišljene karte ne otvorimo do kraja, teško nam je zaboraviti na katastrofu čak i kada pijemo, gledati na svijetlu stranu čak i kada je teško. Iz tog razloga su riječi voditelja tog slavlja vjerovatno naišle na dobar ođek kod prisutnih, tuđe slavlje je prilika da se zaborave sopstvene nevolje. Postoji jedan fenomen, blizak ovom, koji je interesantniji. Već pomenuti ljudi, suočeni sa prolaskom nevinosti svijeta, pomireni su sa time da se dobro nikad neće vratiti, pomireni sa time da je samo patnja moguća. Uz to, ruku pod ruku, ide potreba da se predviđa kraj svijeta, ne samo predviđa, već da se isti i priželjkuje. Kada listamo arhive događaja, bilo da se radi o prirodnim katastrofama kao što su zemljotresi i poplave ili ljudskim zlodjelima rata i razaranja, svi su puni komentara u kojima makar neko kaže: “počelo je”. U tim komentarima nema tuge i očajanja, već provejava neko suludo zadovoljstvo, neka morbidna sreća što kraj dolazi. Treba dodatno razjasniti prirodu tih komentara. U njima se ne radi u priželjkivanju događaja koji će “resetovati” svijet, ne radi se o klinačkom priželjkivanju zombi apokalipse ili nuklearnog holokausta koji navodno nude priliku da se društveni odnosi promijene i obnove. Očekuje se, priželjkuje se baš scenario koji predstavlja kraj svega, za sve, za svagda.
Kao i u svemu, i . ovdje možemo naći ljudsku stranu, shvatljivu stranu jednog čudnog ponašanja. Ovo je još jedna priča o pripadanju, samo umjesto pripadanja naciji, rasi ili vjeri, ovi ljudi se priklanjaju pripadanju svom vremenu. To pripadanje sopstvenom vremenu, sopstvenoj generaciji nam daje motiv da učinimo svoje vrijeme ljepšim i boljim nego što jeste, da ga učinimo posebnim. Pripadanjem smirujemo savjest koja je nemirna time što, ako su nam životi i srećni, ne osjećamo da su posebni, neponovljivi, veliki. Šta je onda veće od kraja čitavog svijeta? To što osjećam svoj život i svoja postignuća običnim prevazilazim time što ću svojim očima svjedočiti propadanju čitavog svijeta.
Time se zapravo kupuje posebnost, jer šta može biti posebnije od privilegije da se iskusi kraj svijeta, da se doživi nešto što nijedno prethodno pokoljenje nije moglo. Pripadnost vremenu nije nova, svaka generacija voli da govori kako su, baš u njihovom dobu, svijetom hodili veliki mislioci, umjetnici, sportisti, naučnici. Kako “nema više takvih ljudi”. Zbog toga je više nego očekivano da ljudi koji su u sebi usvojili misao da je najbolje prošlo, da nikad više neće biti kako treba, da je svijet u padu, svoju posebnost, svoju pripadnost vremenu, mogu jedino slaviti ako su dio poslednje generacije, ako su baš oni rođeni za priliku da dočekaju poslednji sekund ove Zemlje. Naravno da je istina drugačija, naravno da je slučajnost to što smo se rodili u ovoj epohi. U tome nema ničeg lošeg ali nema ni ničeg dobrog. Postoje vremena uspona i pada, samo što su to pitanja koja nas prevazilaze, na koja ne možemo uticati. Procesi koji se zbivaju vuku daleko jače od bilo kog čovjeka, jer, hegelovski rečeno, istorija jeste razvoj svijesti o slobodi, i ona se razvija svojim tokom. Zato, svijet jedino možemo opisati onakvim kakav trenutno jeste i u njemu sada djelovati. Kao što je Gandalf rekao Frodu u dubinama Morije: “Sve što možemo učiniti je da odaberemo šta ćemo sa vremenom koje nam je dato.“
Stefan Đukić
Izvor: Velike Priče
