
Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Evo mog predloga oko 4 tačke dogovora za budućnost, mir i sreću Crne Gore, u vezi identitetskih pitanja. Jednom – za vazda:
- Crna Gora nije isto što i Srbija
- Ima političkih elemenata i razloga da svi oni Crnogorci koji tako hoće – u nacionalnom smislu ne budu Srbi.
- Srpstvo u CG nijesu uveli g. Fatić ni kralj Karađorđević u vrijeme Podgoričke skupštine, nego ono postoji ovdje vjekovima.
- Oni Crnogorci koji i danas hoće da budu ono što je bio Njegoš prije 200 g – ne mogu biti ni okupatori ni izdajnici.
A šta je bio Njegoš i šta su bili njegovi savremenici Crnogorci, neka pokaže pjesma pisana i štampana u Crnoj Gori, u sklopu Gorskog vijenca, koju Crnogorci evo već 200 g guslaju, recituju, uče napamet i ponose se njome:
Tri serdara i dva vojevode
sa njihovo trista sokolovah,
soko Bajo su tridest zmajevah
mrijet neće dok svijeta traje.
Dočekaše Šenđera vezira
uvrh ravne gore Vrtijeljke
i klaše se ljetnji dan do podne.
Ne kće Srbin izdati Srbina
da ga svijet mori prijekorom,
trag da mu se po prstu kažuje
ka nevjernoj kući Brankovića;
no svi pali jedan kod drugoga,
pjevajući i Turke bijući,
a trojica samo pretekoše
pod gomile mrtvijeh Turakah-
ranjene ih Turci pregazili.
Divne smrti, prosto im mlijeko!
Junacima Bog će učiniti
spomen duši a prekadu grobu!
Tri hiljade momka jednakoga
na Šenđera udriše vezira
priđe zore na polje krstačko.
Pregaocu Bog daje mahove!
Raskrhaše silu Šenđerovu.
Blago tome ko se tu nagnao,
već ga rane ne bole kosovske,
već Turčina ni za što ne krivi.
Vitezovi, Srbi vrtijeljski,
luča će se vazda prizirati
na grobnicu vašu osveštenu!
Do čitanja u sledećem broju
