Milo Đukanović i njegove komite se ovih dana zaklinju u sekularnost svojih ubjeđenja, istovremeno optužujući političke protivnike (aktuelnu crnogorsku Vladu) za klerikalizam i ugrožavanje već pomenute sekularnosti. Što kaže duhoviti jevrejski rabin Eleazar Papo, sekularnost ne dolazi od imena Sekule Drljevića, pa bi bilo dobro utvrditi na šta se tačno odnosi taj pojam i kako sa njegovim razumjevanjem stoje ”komite DPS -a” a kako Zdravkovi ”apostoli”.
Šta bi se moglo nazvati sekularizmom?
Da ne bismo priču širili u beskrajnu teoriju, predlažemo da definiciju svedemo na ono o čemu govori Ustav Crne Gore u svom 14. članu. Nije, naravno, ovaj Ustav pao sa neba, niti je ”Bogom dan”, ali on jeste napisan u skladu sa bogatim političko-pravnim nasljeđem prosvećene Evrope. Kao i svi tekstovi ove namjene i karaktera, crnogorski Ustav jeste izraz već usvojenih definicija, pa će reći da su ”vjerske zajednice odvojene od države, a slobodne u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova“. Neka nam bude dozvoljeno da iz ovoga izvučemo zaključak kako su država i Crkva međusobno odvojene upravo po pitanju sopstvene organizacije i vršenja sopstvenih poslova. Sljedstveno tome mogli bismo tvrditi da ova odvojenost može da toleriše saradnju i uzajamno poštovanje Crkve i države, sve dok to ne bi ugrozilo prethodno definisanu odvojenost.
Kako su vjernici i građani istovremeno jedni isti ljudi (nijesu svi građani vjernici, ali jesu svi vjernici građani; ne moraju svi građani biti kršteni, ali svi vjernici moraju imati ličnu kartu i plaćati komunalije) onda je poželjno da država i vjerske zajednice traže tačke saradnje i razumjevanja, ali ne tako da Crkva vodi Vladu, parlament ili sudove, niti tako da Vlada rukopolaže sveštenike i vrši osvećenje crkava.
Sekularizam Zdravkove Vlade
E sad, aktuelnoj Vladi CG zamjera se od strane opozicionog DPS-a što je premijer svoje ministre slikovito nazvao ”apostolima” i što je formiranju Vlade prethodio nezvanični a izvjesni razgovor/dogovor u manastiru Ostrogu. Pri tom se ”ne zaboravlja” da je Zdravko Krivokapić ušao u politiku tako što je na predlog ljudi iz Crkve stao na jednu od izbornih lista, a ne ide mu u korist ni to što je lično vjernik hrišćanin, koji često i u svojim javnim nastupima iznosi teze svojih vjerskih ubjeđenja. Konačno, premijera i njegove ministre mogli smo često vidjeti kako prisustvuju različitim vjerskim obredima….
Ako čovjek ostane elementarno priseban lako može da zaključi kako ništa od navedenog ne krši principe sekularnog ustrojstva države, osim što bi moglo da dođe pod kritiku mjera dobrog ukusa i određene političke estetike koja nekome se može sviđati a nekome ne. Uglavnom, ništa od navedenog ne krši ustavne odredbe o organizacionoj i upravljačkoj odvojenosti države i Crkve. To što ministara ima 12, i što ih je premijer okitio ”nalikovanjem” na apostole, moglo bi se smatrati ili nadahnutim ili neumjesnim, ali nikako takav iskaz nije ministre uveo u crkveni klir, niti je koga od sveštenika uveo u Vladu. Vjerovatno su se predstavnici sadašnje parlamentarne većine, među svojim brojnim sastancima, susreli i u Ostrogu, i nije teško pretpostaviti da su na takvom sastanku, na tom mjestu, bili prisutni i neki sveštenici… ali Vlada Crne Gore je zvanično, formalno-pravno izglasana u crnogorskoj skupštini, i od tada do danas, sve vezano za rad ove Vlade odvija se na relaciji zgrada Skupštine – zgrada Vlade. Neformalni razgovori i prijateljski dogovori mogli su se prije toga odvijati na bilo kom mjestu širom Crne Gore (pa i u manastirima), ali bez radnji obavljenih u crnogorskom parlamentu ne bismo imali Vladu. E sad, ako neko primjeti da je Vlada izabrana 04. decembra, upravo na veliki crkveni praznik Vavedenje, moramo reći da odgovornost za tro-dnevnu raspravu koja se pružila do crvenog slova u kalendaru, podjednako snose i predstavnici parlamentarne većine kao i poslanici bivše vlasti.
Ili, svaki datum u toku 365 dana ima svoga crkevnog sveca (zaštitinika) pa ako je neko od političara vjernik, mogao bi bilo kada i bilo gdje svoju političku radnju pripisati Božijoj milosti i blagoslovu nekog svetitelja.
Zdravka su političarima predložili ”ljudi iz Crkve” (bolje reći ovako nego ”ljudi u crnom” jer bismo dobili kontekst naučno-fantastičnog filma) za nosioca jedne od izbornih listi. Međutim, to je zanemarljiv podatak u odnosu na činjenicu da su takav predlog političari prihvatili, da su ga sproveli u skladu sa propisima ove države i da su građani u velikom broju, poštujući utvrđenu proceduru političkih izbora izglasali (dali povjerenje toj i takvoj listi). Dakle, izbori nijesu vršeni na svenoćnom bdeniju niti u porti manastira, nego na biračkim mjestima pred biračkim komisijama… itd.
Premijer i ministri često prisustvuju crkvenim obredima. To nije rijedak slučaj ni kada su u pitanju članovi vlada država evropske demokratije. Ali ovdje je bitno da Zdravkovi ”apostoli” ne vrše te obrede, ne oblače odežde.. nego prisustvuju u svojstvu vjernika.
Dodali bismo na kraju ove ”ekspertize” da bi po vladajućim zakonima evropske demokratije, a potpuno u skladu sa crnogorskom tradicijom bilo moguće i sasvim legalno da Crkva čak formira neku svoju partiju i da se neko od sveštenih lica kandiduje (i bude podržan) na neku od političkih funkcija, a da nikako ne bi bilo moguće da političari koji nemaju crkveni čin ni službu u Crkvi pretenduju na vođenje poslova u Crkvi. Druga je tema koliko bi takva aktivnost sveštenika koristila njihovoj crkvenoj službi i autoritetu među vjernicima, ali bi sekularno shvatanje društva moglo da ”izdrži” i takvu probu. Obrnutu (da političari vode Crkvu) ne bi. Jer, svi vjernici (i sveštenici) su istovremeno i građani (sa svim građanskim pravima, pa i onim ”da biraju i budu birani”), dok svi građani nijesu…. znate već.
Sekularizam Milovih ”komita”
Milo Đukanović je pobjedio Momira Bulatovića prije skoro 25 godina, tako što ga je i zato što ga je, suptilno ali vrlo javno podržao tadašnji mitropolit SPC, Amfilohije. I to je tada učinjeno nešto transparentnije nego što je ova Vlada ”dogovarana” u Ostrogu, slava mu i milost. Nekih 10 godina kasnije uoči referenduma, ako je vjerovati nezvaničnim pričama nekih sveštenika iz Amfilohijeve okoline (ništa nezvaničnijim od onih priča kako je Zdravko predložen na čelo izborne liste), Đukanović je nekoliko puta dolazio u Cetinjski manastir i isticao važnost istorijske uloge Cetinjske mitropolije. Sve je to govorio pred mitropolitom SPC u Crnoj Gori blaženopočivšim Amfilohijem da niko nema dilemu na ”koju i kakvu” mitropoliju je tada mislio Đukanović. A to je pričao i kod Amfilohija dolazio kako bi sproveo svoju pred-referendumsku kampanju. Evo red je i da se prisjetimo Filipa Vujanovića onoga sa belvederskih barikada, koji nam je, sa mjesta predsjednika države tumačio koja je ”jedina kanonska Crkva u Crnoj Gori”, pa je za to tumačenje dobijao i ordenje od Pravoslavne Crkve sa svih strana svijeta.
Dakle, političkog uspona Mila Đukanovića i DPS ne bi bilo da nije bilo njihovog intezivnog druženja sa SPC i podrške koju su od te Crkve dobijali. Samo to se tih dana nije zvalo ”klerikalizacija političkog života Crne Gore”. Zvalo se ”Pobjeda je Crne Gore” ako nas sjećanje dobro služi. Naravno, istovremeno sa tim, i opozicija se družila sa sveštenstvom SPC, slavila slave, posjećivala parastose… ali tada se DPS nije ”sjećao” da čak i u onoj najžešćoj predizbornoj kampanji, kada se udara ”ispod pojasa” i ”bez rukavica”, takvoj opoziciji bilo šta prigovori na tu temu.
Naravno da takvo Đukanovićevo ponašanje i bliskost sa SPC nije predstavljalo kršenje postulata sekularizma. Bio je to neformalni vhod oko crkvenog dvorišta, sličan onom Zdravkovom sada. Sličan sa aspekta države i njenih propisa, a suštinski različit po pitanju personalnog, ličnog odnosa prema vjeri ova dva čovjeka.
Ko krši sekularizam?
U cijeloj ovoj retrospektivi odnosa crnogorskih političara prema sekularnom uređenju države i društva vidljivo je i jasno da niko nikada nije prešao granicu odvojenosti države i Crkve koju definiše crnogorski Ustav. Niko nikada, osim Mila Đukanovića i DPS prije par godina, kada su deklarativno i programski krenuli putem partijskog i državnog angažovanja u pravcu reorganizacije Pravoslavne Crkve na teritoriji Crne Gore. To su radili tako suptilno i znaveno da su ”čak i SPC pozvali” da se ”ako hoće” uključi u taj proces!
Krešendo ovakve anti-ustavne politike je Đukanovićev zahtjev (manifestovan i u terenskim akcijama njegovog savjetnika Veselina Veljovića) gdje i kako treba da se održi vjerski obred ustoličenja naljednika njegovog nekadašnjeg ”saradnika” kome je često puta dolazio, baš u Cetinjski manastir. Sve to prate i gotovo pa nacističke poruke sa skupova kvazi-komita kakva je ona: ”Samo Crnogorac može na tron Svetog Petra”! Na stranu pitanje na koji pojam ”Crnogorca” se misli u državi gdje su svi građani Crne Gore na sasvim zadovoljavajući način Crnogorci! Na stranu pitanje da li su ovi ”građanisti” sličan zahtjev ispostavili pred ustoličenje npr. kotorskog biskupa, tek pristiglog iz BiH. Na stranu podsjećanje na činjenicu da su znameniti cetinjski mitropoliti bili tzv. ”izvanjci” koji nijesu bili podanici crnogorske krune….itd…itd…
Ono što ove ”građaniste” (koji svoje skupove drže uredno u društvu ljudi obučenih u mantije – pripadnika NVO „CPC“) lansira u prostor protivnika crnogorske države i njene samobitnosti jeste upravo činjenica da žele da utiču na poredak vjerskog obreda, one vjerske zajednice kojoj (po njihovom sopstvenom priznanju) ne pripadaju, i da tako propagiraju kršenje Ustava svoje zemlje. A zemlja bez Ustava je pustinja, a ne država.
Autor: Boško Radović
