Lično pogođen mecima iz Banjske, terorističkim ili rodoljubivim — svejedno je, zabrinut sam za sudbinu srpskog naroda na Kosovu i Metohiji. Zašto?
Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Ne toliko zbog jednoumne i rasističke politike Aljbina Kutrija čija se negativnost vidi sa Marsa, nego zbog zbunjujuće politike Beograda. Čak više nijesam siguran više da li je problem u Vučiću, ili generalno u perspektivi beogradske čaršije, već decenijama unazad.
Iz te perspektive izgleda da se položaj Srba ne vidi normalno. Zašto to kažem? Zato što je pod „monopolom Beograda“ i neuvažavanjem stavovao autohtonih Srba na nekom području, srpsko pitanje riješeno tako da Srba tamo više nema!
Nema ih u Krajini, jer je odbijen Z4. plan, i jer je Beograd komandovao povlačenje. Nema ih u Sarajevu, gdje ih je bilo oko 2 miliona.
I, evo, danas, „neka sila“ ne da… da u momentu kada je Kurti targetiran kao glavna brana pregovorima, Srbi mirno sačekaju razrješenje te situacije. „Neko“ je komandovao da čestiti ljudi, naši roditelji, drugovi i braća, pucaju na Kurtijeve policajce.
Ne dozvoljavam da mi „neko“ prodaje maglu, I da me čini nemoćnim da saznam šta se zapravo desilo. Jer mi sve smrdi na suludi, više puta dokazani, nedostatak vizije političkih vođa, da učine išta drugo, osim da Srbe istjeraju sa svojih vjekovnih ognjišta.
Pardon, da uspješno asistiraju srpskim progoniteljima da završe svoju zločinačku namjeru. U loše antisrpske namjere Tuđmana i Kurtija ne sumnjamo. Ali u namjere i sposobnost beogradskih administrativaca, evo nijesmo sigurni…
Do čitanja u narednom broju.

